Ma koliko su glasne — a dobrim dijelom i opravdane — kritike koje ove godine dobiva Sergio Pérez, činjenica je da se momčad, slučajno ili ne, ponovo uspela na vrh sporta upravo s njegovim dolaskom. Zaostatak spram Maxa Verstappena jest velik, ali ipak osjetno manji nego što je bio onaj njegovih prethodnika. Usto, indikativno je da je momčad povijesno vrhunce ostvarivala kad uz iznimno talentiranog lidera kao drugog vozača imala nekog iskusnog, poput Marka Webbera ili danas Checa. Vozače koji možda nemaju dovoljno brzine za ulazak u borbu za titulu, ali ne moraju niti učiti nove trikove. Dugogodišnje insistiranje na promoviranju vlastitog programa razvoja mladih vozača zasad, uz iznimku Maxa, nije dalo osobito spektakularne rezultate, te se počelo činiti da korporacija pomalo odustaje od tog upornog forsiranja nekih novih klinaca.

Upravo se stoga nitko nije iznenadio kad je, nakon što se pokazalo da Nyck de Vries ipak nije F1 materijal, Ricciardo dobio prednost nad Lawsonom i postao novi vozač Alpha Taurija, rezervnog Red Bullova tima. Australčevo je iskustvo donijelo prevagu i smatralo se da je, u slučaju povratka barem dijela forme kakvu je pokazivao do 2020., on i najozbiljniji konkurent za Pérezova nasljednika u prvoj momčadi. No, sudbina je htjela drukčije: nakon samo dva osrednja nastupa ozlijedio se na treningu u Zandvoortu te je Lawson ipak dobio priliku.

Već pokazao da mu je mjesto u najvišem ešalonu automobilizma — i to na takav način da to nije promaknulo nikome od vodećih ljudi sporta i momčadi

I ugrabio je bolje nego što je itko očekivao.

Nakon samo jednog kišnog treninga, na nepoznatoj mu stazi, nije se očekivalo ništa drugo do i ostvareno posljednje mjesto u kvalifikacijama, ali u samoj utrci, u promjenjivim uvjetima koji su mnoge uhvatili na krivoj nozi, on ne samo da je odvezao gotovo besprijekorno, nego je završio na 13. mjestu, ispred momčadskog kolege Yukija Tsunode, usprkos tome što je zaslužio i kaznu od 10 sekundi zbog ometanja Kevina Magnussena u boksu. Tjedan dana kasnije, u Monzi, stazi na kojoj je već nastupao, bio je tik do Japanca u Q2, a nakon još jednog impresivno konzistentnog nastupa završio je kao 11., korak izvan kruga osvajača bodova.

(Ne)sreća s porijeklom

No tek je na trećoj utrci, u Singapuru, uslijedio spektakl.

Ondje je u kvalifikacijama — doduše, dijelom zbog Japančevih problema — bio brži od Tsunode, a spektakularnim je krugom u posljednji tren uspio ući u Q3, izbacivši odande ni manje ni više nego Verstappena. Dapače, bio je jedini od četvorice Red Bullovih vozača u završnom dijelu kvalifikacija, što posve sigurno nije prošlo nezamijećeno kod čelnika momčadi. U utrci je ponovo bio impresivan, osvojio i prve bodove, a ostvareno deveto mjesto ujedno je i najviši plasman nekog vozača momčadi iz Faenze ove sezone.

Nakon samo tri utrke ima dva boda, tek jedan manje od momčadskog kolege koji je nastupio na svim utrkama. Ovdje, dakako, valja biti pošten pa spomenuti kako Tsunoda na posljednje dvije utrke, bez vlastite krivnje, nije uspio odvesti ni kruga, te je u ovom trenutku teško procijeniti je li se Alpha Tauri možda zapravo značajno popravio u ovom dijelu sezone, omogućujući tako Lawsonu da mu nastupi izgledaju impresivniji nego što su uistinu bili.

A bili su impresivni. Vidjeli smo neka od ponajboljih pretjecanja na stazi, impresivno odrađivanje taktičkih zadataka, besprijekoran tyre management… Zajednički nazivnik svih triju nastupa je da se Lawson doimao kao da iza sebe ima već najmanje nekoliko F1 sezona, da nema ni traga početničkim pogreškama ni mladenačkoj, pretjeranoj ambiciji. Jasno je da će nastupiti i na Interlagosu, a vodstvo ekipe već je dalo naslutiti da neće požurivati Ricciardov povratak, ali zapravo je u ozbiljnom problemu.

Sva im četvorica vozača imaju praktički zacementirano mjesto za sljedeću sezonu: o Maxu ne moramo pričati, relaciju Pérez-Ricciardo smo već opisali, a Tsunoda je, pored toga što kao Japanac odgovara tehnološkom partneru, Hondi, također pokazao napredak i zaslužuje još jednu sezonu. Tako da za Lawsona, bez obzira na sjajan dojam, vjerojatno nema mjesta. A nakon pokazanog uopće ne izgleda nemoguće da im ga u tom slučaju pokupi netko od konkurenata.

Sreća za njih, a nesreća za Lawsona, njegovo je porijeklo.

Novi Zeland je relativno mala i ekonomski nebitna država, pogotovo spram SAD-a, Kine ili Njemačke, da spomenemo samo domovine nekih od vozača koje bi on potencijalno mogao zamijeniti. Tako da mu to sužava opcije. Uostalom, najbolji pokazatelj toga koliko je teško danas iz Novog Zelanda doći u Formulu 1 jest to što najuspješniji vozač u povijesti IndyCar serije, Scott Dixon, nikad nije dobio priliku. Zapravo, u posljednjih više od 14 godina samo je jedan Novozelanđanin, zasad trostruki osvajač Le Mansa Brendon Hartley, dobio priliku u Formuli 1. Zanimljivo, to je bilo također za momčad iz Faenze, tada pod nazivom Toro Rosso.

Izgrađen od čvrstog materijala

Nekoć, kada je talent bio važniji od marketinškog potencijala, nije bilo tako. Novi Zeland je 1960-ih bio jedna od svjetskih automobilističkih velesila.

U Formulu 1 prvi je došao Bruce McLaren, koji će postati svjetski viceprvak, osvajač Le Mansa i CanAm serije i, ponajprije, osnivač druge najuspješnije momčadi u čitavoj povijesti oktanskog cirkusa. Chris Amon upamćen je kao najbolji vozač koji nikad nije uspio pobijediti na nekoj prvenstvenoj utrci, ali to je obilato nadoknadio uspjesima drugdje, uključujući i onu pobjedu na Le Mansu, u paru s McLarenom, zbog koje mnogi koji su gledali film Ford v. Ferrari škrguću zubima. Vjerojatno najveći među njima, Denny Hulme, okitio se i titulom svjetskog prvaka 1967, uz dominaciju u CanAm prvenstvu. Novi Zeland dao je još mnogo sjajnih vozača utrka, a proširimo li priču na sve oktanske sportove, svakako moramo spomenuti i Ivana Maugera, vjerojatno najvećeg vozača spidveja svih vremena.

Liam Lawson nasljednik je takve sjajne tradicije, a s njom ima i još jednu dodirnu točku. Mada je rođen 2002. u Hastingsu, odrastao je u mjestu po nazivu Pukekohe. Ne znači vam ništa? Trebalo bi… Tamošnja je staza od otvaranja 1963. do ovogodišnjeg, nažalost permanentnog gašenja, bila spiritualni dom novozelandskog automobilizma, mjesto održavanja njihovih najvećih utrka koje na listi pobjednika ima najveća imena europskog i australskog automobilizma. Liamova obitelj nije bila direktno involvirana u svijet utrka, ali otac ih je volio gledati, a nakon što je sinu u dobi od šest godina kupio karting, postalo je jasno da mu ništa drugo u životu nije važno…

Od ranih uspjeha valja se prisjetiti dominacije u nacionalnoj Formuli Ford 2016, kad je osvojio 14 od 15 utrka u prvenstvu, usput postavši dotad najmlađi nacionalni prvak te kategorije u svjetskim razmjerima. Ubrzo je privukao ozbiljne pokrovitelje koji su ga poslali na kaljenje u Australiju, Aziju i Europu. Bio je i najbolji vozač sezone 2021. u DTM-u, mada je kombinacijom prljavih poteza i momčadskih odluka protivnika na pomalo ponižavajući način izgubio tu titulu. Zanimljivo je da mu je momčadski kolega bio Alex Albon, kojeg je pritom uvjerljivo nadmašio.

Nakon što nije osigurao mjesto u Formuli 1, ove godine vozi jako japansko prvenstvo Super Formula za Team Mugen, ima više pobjeda od ma kojeg drugog vozača, te se dvije utrke prije kraja sezone nalazi na drugom mjestu ukupnog poretka. Zapravo je dosta vjerojatno da će, nakon što se Ricciardo vrati, pokušati osvojiti taj naslov. A što će biti nakon toga, vidjet ćemo.

Nakon samo tri nastupa u Formuli 1 uistinu bi bilo prerano početi se razbacivati epitetima i proglašavati ga budućim prvakom. No nema nikakve sumnje da je već pokazao kako ima potencijal i da mu je mjesto u najvišem ešalonu automobilizma — i to na takav način da to, budite sigurni, nije promaknulo nikome od vodećih ljudi sporta i momčadi. Teško je reći znači li to stalno mjesto na gridu nagodinu, ali vidjeli smo lani da je De Vriesu samo jedan impresivan početnički nastup uspio osigurati ugovor. Nizozemac svoju priliku nije uspio iskoristiti, ali dojam je da je Lawson ipak izgrađen od malo čvršćeg materijala.

Samo na njemu je da i pokaže koliko čvrstog.