Dom ove momčadi, kako se god zvala, je Faenza — grad 30-ak kilometara udaljen od Bologne, otprilike onoliko neglamurozan koliko neko mjesto u Italiji uopće može biti. Ako ste kojim slučajem vatreni obožavatelj keramike, onda vam je zacijelo visoko na listi odredišta za posjet, ako niste… Pa, onda osim nešto renesansne arhitekture i Minardija i nema nečega osobito značajnog. U zemlji s najviše kulturnih spomenika na svijetu i nevjerojatnom baštinom u gotovo svakom području ljudskog djelovanja tijekom posljednjih 3.000 godina čovječanstva, Faenza je mjesto koje na Wikipediji čak nema niti onu sekciju o poznatim ljudima koji su rođeni ili živjeli ondje.

U takvoj je pripizdini Giancarlo Minardi stvorio F1 momčad koja je nastupala 20 godina i postala jedan od posljednjih istinskih kultova u ovom sportu. Doduše, ne zbog uspjeha, naprotiv: Minardi nije namjerno išao za stvaranjem najslabije momčadi, ali ju je nekako usprkos manjku rezultata uspio održati na životu dostatno dugo da postane kultna upravo zbog nedostatka uspjeha. Njegov nasljednik Paul Stoddart već je mnogo svjesnije gradio taj imidž, shvaćajući da je upravo nedostatak uspjeha s vremenom postao smisao postojanja momčadi koja je imala nesrazmjerno veliku bazu fanova.

Minardi je imao mnoštvo navijača, ali nisam primijetio da itko pokreće peticiju za očuvanje Toro Rossa

Ljudi vole poštene luzere, a Minardi je jako dugo bio upravo to.

U prvih 15-ak godina momčad, usprkos konstantnim financijskim problemima i mjestu na začelju, nije koristila pay drivere, vozače koji kupuju mjesto na gridu. Tek od Gastona Mazzacanea 2000. i ona je morala pribjeći tome — osobno, upravo u to vrijeme počela me je živcirati, jer je to bio znak da su se u Minardiju predali i počeli manipulirati svojim gubitničkim statusom. No, i nakon toga su nastavili praksu uvođenja talentiranih debitanata; dapače, najbolji vozač koji se ikada pojavio u momčadi iz Faenze, Fernando Alonso, priliku je dobio u Stoddartovoj eri.

Odskočna daska i inkubator

Kada je 2005. objavljeno da Dietrich Mateschitz preuzima Minardi i da će ga preimenovati u Toro Rosso, to je izazvalo popriličan bijes, 15-ak tisuća ljudi potpisalo je online peticiju protiv promjene imena.

Što, dakako, nije imalo šanse za uspjeh: Red Bull se koristi sportom, uključujući i F1, kako bi jačao svoj brend i prodao više energetskih napitaka. U tom smislu, ime Toro Rosso bilo je simpatičan marketinški potez; prepoznatljivih korijena, ali uz poštovanje spram talijanske lokacije momčadi. S druge strane, ime je bilo i pomalo besmisleno, jer tvrtka, barem koliko je meni poznato, nikada nije taj naziv iskoristila ni za što osim za F1 momčad. Ma koliko bilo zvučno, nije postalo niti neka nova inačica energetskog napitka, ni linija odjeće niti ma što drugo i zapravo je ostalo u nekom marketinškom limbu, definitivno nedostatno iskorišteno i pomalo nevoljeno.

AlphaTauri je 2016. lansiran u Austriji kao novi brend odjeće i u središtu je velikih planova oko značajnije uloge konglomerata u modnoj industriji. U tom smislu nije bilo neočekivano da se pojavi i u Formuli 1, gdje ima više smisla od dosadašnjeg naziva.

Mada se nije mogao pojaviti u nezgodnijem trenutku, upravo kada se i tvrtka Alfa Romeo vratila, barem imenom, u taj sport. Sličnost naziva nesumnjivo će zbunjivati mnoge, od komentatora do navijača, pogotovo izvan Europe. Gotovo propali proizvođač automobila, čiji se modeli prodaju samo u Europi i odnedavno ponovo u SAD, danas ne znači mnogo, odnosno gotovo ništa u većini zemalja u kojima se voze utrke, dok je brend odjeće praktično nepoznat izvan Austrije, gdje, u Salzburgu i Grazu, ima i jedina dva dućana. Da, razliku između pojmova Alfa Romeo i AlphaTauri će, mada mi je samo zbog jednog od njih žao što je doveden u takvu poziciju, biti teško objasniti nekim novim klincima…

Tijekom 14 godina postojanja kao Toro Rosso, momčad je prošla kroz nekoliko, uglavnom kozmetičkih promjena. No, dvije su konstante obilježile to razdoblje.

Kao prvo, Faenza je, baš kao i u Minardijevu vremenu, odskočna daska za mlade vozače. Momčad uglavnom koristi debitante, odnosno specijalizirana je za davanje prve prilike nadolazećim zvijezdama, u čemu je prilično uspješna. Sebastian Vettel, Daniel Ricciardo i Max Verstappen — jedan svjetski prvak (zasad) i dvojica pobjednika utrka, to je pokazatelj više nego dobrog njuha za otkrivanje novih talenata u ovoj momčadi. Druga konstanta, koja nije toliko pozitivna, jest neupitni status Red Bullove B momčadi i inkubatora vozačkih talenata koji potom prelaze u bolji, seniorski tim.

Jedina pobjeda

Možete je, ako hoćete, nazvati pandanom Lokomotivi u HNL-u — momčad jednostavno nije samostalna nego je ispostava većeg i bogatijeg brata. Što, u nemaloj mjeri, potkopava same temelje sporta, barem kada se dvije takve momčadi natječu u istom rangu natjecanja. Što bi se hipotetski dogodilo da Lokomotiva ili AlphaTauri slučajno polude i umiješaju se u borbu za naslov, te bi li se takvo nadmetanje na ma koji način moglo nazivati regularnim, ostaje nam samo u sferi nagađanja, ali nije teško pretpostaviti kako bi se situacija rasplela u slučaju ikakve ugroze statusa velike braće.

Formula 1 je visoko regulirano natjecanje, do te mjere da prevelika količina propisa nerijetko i ubija sportske elemente i nadmetanje. No, i unutar nje ima prostora za manipulacije. Možete biti poprilično sigurni da vozači B momčadi neće pružiti nikakav otpor u situaciji kada ih, primjerice, netko iz Red Bulla obilazi za mjesto ili za krug. Dok će u analognoj situaciji Ferrarijevim ili Mercedesovim vozačima pružiti zamjetan otpor i oduzeti dragocjene sekunde. Što može odlučiti utrku, pa u konačnici i prvenstvo.

Ne kažem da sličnih situacija nema i kod momčadi koje koriste Mercedesove ili Ferrarijeve motore, ali ipak u znatno manjoj mjeri. Baš kao što bi Dinamo poosvajao više-manje sve te naslove i da nema Lokomotivu, i Red Bull bi ostvario sve što je postigao u proteklom desetljeću i bez Toro Rossa, ali to ne mijenja činjenicu da je samo postojanje B momčadi u istom rangu natjecanja suprotno duhu sporta.

Neovisno o ovom gorkom okusu, svakako se vrijedi prisjetiti priče o ovih 14 godina. Tijekom tog su razdoblja, zanimljivo, u momčadi koristili motore čak četiriju različitih proizvođača: Coswortha, Ferrarija, Renaulta i Honde. U dva su navrata, 2008. i 2019., osvojili šesto mjesto u momčadskom poretku, sezone 2009. su bili najslabiji, 10., a sve ostalo vrijeme konstantno su između sedmog i devetog mjesta, točno ondje gdje svima odgovara, dovoljno nisko da konkurenti ne gunđaju i da Red Bull nije ugrožen.

Na početku su u momčadi bili Vitantonio Liuzzi — prvi od niza vozača za koje se činilo da su prokleto blizu iskoraku u krug ozbiljnih kandidata za pobjede, ali nikada nisu uspjeli napraviti tu tranziciju — te Scott Speed, Amerikanac čiji je nedostatak ozbiljnijeg talenta i brzine naprosto nepravda kozmičkih razmjera, s obzirom na ime. Već vidim kako ću nekom klincu jednog dana morati objašnjavati da to nije lik iz neke video igre nego stvarni vozač…

Stvari su se zahuktale kada je Speeda sredinom 2007. zamijenio Vettel — s vozačem takvog kalibra momčad je najednom počela izgledati osjetno bolje, a kulminacija je došla u kišnom vikendu u Monzi 2008. Toro Rosso je imao sjajan bolid za kišne uvjete, Vettel je ostvario prvi i jedini pole position u povijesti momčadi, a Sébastien Bourdais je bio četvrti. Nijemac je iskoristio prednost vožnje na čelu kolone u teškim uvjetima kakvi su vladali i na početku utrke te je dominirao od starta do cilja. Minardijevo prokletstvo napokon je skinuto, ali ta će pobjeda do danas ostati jedina za momčad iz Faenze, ma kako se zvala. I jedina koju je ikada ma koja momčad osim samog proizvođača uspjela ostvariti s Ferrarijevim motorom.

Nova era

Vettel je promptno prešao u Red Bull i krenuo prema velikim stvarima, dok Bourdais, nažalost, nikad nije uspio pokazati ono za što smo mogli naslutiti da je sposoban — Francuz je netom prije toga osvojio rekordne četiri titule zaredom u Champ Caru, ali možda je imao nesreću našavši se u Formuli 1 kao momčadski kolega upravo Vettelu, izvanserijskom talentu koji ga je u potpunosti zasjenio.

Navalu imenjaka nastavio je Sébastien Buemi, još jedan vozač koji u svijetu Formule 1 nije uspio ostaviti dublji trag niti ikada preći iz Toro Rossa u neku drugu momčad, mada je još uvijek u Red Bullu kao rezervni vozač te nije nemoguće čak ni da ga u nekom trenutku ponovo vidimo na stazi. U međuvremenu je stasao u jednog od najboljih svjetskih vozača utrka izdržljivosti, dvaput je bio svjetski prvak i dvaput pobjednik 24 sata Le Mansa, a ima čak i jednu titulu u Formuli E.

Jaime Alguersuari potukao je neke rekorde kao najmlađi vozač u dotadašnjoj povijesti F1, ali u dvije i pol sezone nije pretjerano impresionirao. Zanimljivo, za razliku od Buemija, već se s 25 godina oprostio od svijeta utrka i posvetio karijeri DJ-a, s dosta uspjeha. Još jedan u nizu vozača neispunjenih obećanja bio je Jean-Éric Vergne, koji se u Faenzi zadržao pune tri sezone, ali jedini kasniji F1 angažman dobio je u Ferrariju kao testni vozač. Talent je potvrdio osvajanjem titula u posljednje dvije sezone Formule E, mada u aktualnoj nije baš dobro krenuo. Imao je i peh da ga je Red Bull čak dvaput preskočio i za promociju u A momčad odabrao njegove kolege, mada i nisu bili nužno impresivniji od njega tijekom zajedničkih nastupa u Toro Rossu. Prvo je tako napredovao Ricciardo, a nakon njega i Daniil Kvjat.

Godine 2015., kada su priliku dobila dva odlična debitanta, Verstappen i Carlos Sainz mlađi. Max je već sljedeće sezone zamijenjen s A momčadi za povratnika Kvjata, dok je Sainz postao prvi nakon Liuzzija koji je dobio vozački angažman u nekoj momčadi čiji vlasnik nije Mateschitz (dakako, uz napomenu da je u prve tri sezone Toro Rossa suvlasnik momčadi bio i legendarni austrijski vozač Gerhard Berger), te je trenutno “najbolji od ostatka svijeta”, vozeći za McLaren.

Potkraj 2017. stigla su dvojica novih debitanata, Pierre Gasly i Brendon Hartley. Novozelanđanin je bio odličan u nekim drugim kategorijama, ali Formula 1 definitivno je, u skladu s Peterovim načelom, bila stupanj previše za njega. Gasly je, pak, bio toliko impresivan da je već 2019. transferiran u Red Bull. No, ondje je uprskao, te je vraćen u staro jato na pola sezone uz Kvjata, još jednog vozača slične sudbine, a u A momčad je neočekivano i pomalo nespreman promoviran Alexander Albon. Tajlanđanin bi se u 2020. trebao usidriti u toj momčadi, dok će dvojica povratnika pokušati pod novim imenom nadograditi na neočekivano dobroj lanjskoj sezoni.

Od one Vettelove pobjede u Monzi nikad se neki od vozača Toro Rossa nije popeo na postolje, a lani su to i Kvjat i Gasly uspjeli učiniti po jednom — Rus trećim mjestom u Njemačkoj, a Francuz drugim u Japanu. Ok, to nisu bile normalne utrke i bolid niti sa sve boljim Hondinim motorom nema brzinu za priključak najboljima, ali mogli bi i ove godine biti pri vrhu sredine poretka, s ponekim bljeskom — a to bi za drugu talijansku momčad bio fantastičan, realno i najbolji mogući rezultat.

Minardi je imao mnoštvo navijača, ali nisam primijetio da itko pokreće peticiju za očuvanje Toro Rossa niti se sjećam da sam ikada upoznao nekog navijača ove momčadi. Ako sam u krivu i ipak ih ima, ispričavam se i izražavam najdublju sućut zbog gubitka voljenog imena.

No, ipak nije sve tako crno, imate za koga navijati i dalje. Kako za AlphaTauri, tako i u nogometu za Lokomotivu, pa uživajte.