Još dvojica vozača profitiraju od ovog emocionalnog pristupa, ali nisu obuhvaćena ovim popisom, jer nisu F1 prvaci: Tazio Nuvolari i Gilles Villeneuve. Upravo su oni bili broj 1 i 2 na listi 100 najvećih vozača u povijesti Velikih nagrada, koju je krajem prošlog stoljeća u časopisu Motorsport sastavio Mark Hughes, a konceptualno je najbliža ovome što sam ja pisao u tri nastavka: osobna lista, u određenoj mjeri ipak određena statistikama i rezultatima. Dakako, kada bih ja sastavljao Grand Prix listu, na prvom mjestu bi bio ili onaj koji je ondje i na ovoj prvi, ili pak Hughesov broj 3, Bernd Rosemeyer… No, nemojmo zaboraviti da svaka od spomenutih lista u potpunosti ignorira američke utrke, reli, endurance i sve ostale vidove automobilizma.

Uživajte, komentirajte, sastavite svoje liste i postajte ih… Ovo je vječna tema za rasprave i drago mi je što sam se kroz tri nastavka imao prilike prisjetiti svih ovih fantastičnih vozača i njihovih karijera. Slobodno predložite i o kome biste željeli čitati — Sennu ne morate spominjati, za manje od mjesec dana je tužna 25. obljetnica onog tragičnog dana u Imoli i ne brinite, na Telesportu planiramo to dostojno obilježiti.

Podsjetite se na prvi i drugi dio ove liste, a sad evo i jedanaestorice veličanstvenih.

11. Fernando Alonso

(Španjolska, prvak 2005. i 2006.)

Trebalo je uistinu mnogo truda da se talent ove veličine pretvori u karijeru koja ga ne uvršta niti u top 10 svih vremena, ali Španjolac je to postigao lakoćom, zahvaljujući jednoj jedinoj stvari: vlastitom karakteru. Zapravo je to prije nekoliko dana sjajno definirao Luca di Montezemolo, rekavši kako je, parafraziram, Alonso sjajan za imati ga u ekipi kojoj dobro ide, ali noćna mora čim zaškripi. Svi ostali najednom postaju krivi, a grintanje i plač čuju se daleko izvan boksova.

Početak karijere bio je sjajan, a epska borba sa Schumacherom 2006. mora biti pri vrhu svake liste najveličanstvenijih F1 sezona u povijesti. Nakon toga je sve pošlo po zlu, a upletenost u dva ponajveća skandala prošlog desetljeća, Spygate i namještanje utrke u Singapuru — mada je u oba slučaja prošao lišo — podosta je promijenila percepciju. Dobar dio karijere, uključujući i posljednje četiri sezone, proveo je u slabijim bolidima, oduševljavajući u gotovo svakoj utrci izvlačenjem maksimuma iz njih, ali nije slučajno da ga jači nisu zvali.

Srećom, i dalje možemo uživati u njegovom izvanserijskom talentu u drugim disciplinama. U posljednjih godinu dana osvojio je dvije najveće utrke izdržljivosti, Le Mans i Daytonu, a bacio je oko i na Indy 500. Mada ćemo pamtiti i sve sjajne dijelove, kada retrospektivno pogledamo njegovu karijeru, ponajprije ćemo se sjetiti nemoći da obuzda neiskusnog rookieja Lewisa Hamiltona u McLarenu 2007. i na iskustvo osvoji tu titulu; pa čemernog potonuća forme potkraj 2012. i, najgore od svega, 37 krugova iza Vitalija Petrova u Abu Dabiju 2010. U ključnom trenutku, koji odlučuje o tituli, protiv po svemu inferiornog vozača nije uspio pokazati ‘ono nešto’ po čemu se najveći razlikuju od ostalih.

10. Sebastian Vettel

(Njemačka, prvak 2010., 2011., 2012. i 2013.)

Legitimno je naći se u najboljem bolidu i to iskoristiti, a nikome to u povijesti utrka nije uspjelo bolje nego Vettelu. Daleko od toga da je imao lagan posao, ali u Red Bullu se savršeno uklapao i fantastično odrađivao sve što je trebalo napraviti da osigura titule. Još prije toga oduševio je donijevši pobjedu Minar… pardonček, Toro Rossu u Monzi 2008. Nije bilo nikakve dileme, nema je ni sada, da je riječ o sjajnom vozaču, ali ostao je dojam da su mu uspjesi i titule došli, u nekoj velikoj shemi stvari, prerano.

Prvi veliki i zvučan šamar doživio je 2014., nakon zamjene Australaca. Umjesto Marka Webbera za momčadskog kolegu mu je došao Daniel Ricciardo — i pomeo pod njime. Sjeme sumnje je posijano, ali svakome se može oprostiti jedna indisponirana sezona, Vettel nije prvi prvak kome se dogodilo da ga nadmaši mlađi i ambiciozniji kolega. S velikim se uzbuđenjem čekao njegov prelazak u Ferrari, koji je upravo izgubio strpljenje s Alonsom i kroničnom nemoći Španjolca da im napokon donese titulu.

Nakon četiri sezone u Maranellu, Vettel se pokazuje podjednako nemoćnim u ključnim trenucima poput njegova prethodnika. Razumijmo se, riječ je o vrhunskim vozačima, i ta ‘nemoć’ je i dalje dostatna za druga ili treća mjesta u poretku — ali bez snage za onaj ključni korak. Kod Nijemca se to i dodatno manifestira sve većom nervozom i rađenjem početničkih grešaka, onih kakve kao početnik nije radio… Ne dopadne li mu u ruke neki izrazito dominantni bolid, teško da će ikada više biti prvak. A ni dovođenje Charlesa Leclerca u momčad ne pomaže njegovim izgledima…

9. Niki Lauda

(Austrija, prvak 1975., 1977. i 1984.)

Pojmovi poput talenta i urođene brzine pomalo su imaginarni. Nije ih teško uočiti, ali kako ih precizno kvantificirati? Neki racionalni tip lakoćom će vam pobiti sve argumente i uništiti vam priču o ljudima poput Jeana Alesija ili Juana Pabla Montoye. Ma koliko veličanstveni bili, talent i brzina nisu dovoljni za uspon na najvišu stepenicu ako ih ne prate rad i inteligencija. Svi vozači s vrha ove liste jaki su u sve četiri navedene kategorije. Osim Laude. Razinom talenta i brzine zaslužio je, dakako, mjesto u Formuli 1, ali ne i uspon na sam vrh, a kamoli do titule višestrukog prvaka i prvog vozača koji je zarađivao milijun dolara po sezoni.

Na vrh su ga doveli rad i inteligencija. Količinu uloženog truda i profesionalizma vjerojatno su kasniji prvaci dostigli — caka je bila u tome da ih je Niki primijenio nekoliko desetljeća ranije — ali nisam siguran da je ikada postojao inteligentniji prvak. Ne znam, dakako, kako prolazi na IQ testovima i pub kvizovima, govorim o općem, dubinskom razumijevanju funkcioniranja momčadi i utrka, sposobnosti pripomaganja u usmjeravanju i organizaciji čitavog kolektiva prema pobjedama i dominaciji.

Kada tome pridodamo i no bullshit pristup svemu oko sebe, dobivamo čovjeka kojeg mnogi ne mogu smisliti, ali malo tko mu se ne divi i ne cijeni ga. Jedini i jedinstven, Lauda je najosebujniji veliki vozač u povijesti, u sportu koji je uvijek obilovao interesantnim i naglašenim osobnostima.

8. Jackie Stewart

(Škotska, prvak 1969., 1971. i 1973.)

Kažu da je Bernie Ecclestone jednom prilikom, na utrci oldtimera, pogledao oko sebe i komentirao kako je to baš krasno, poput nekadašnjih F1 utrka, prije nego što ih je on sjebao. Nije jedini — drugi čovjek koji je sjebao sport bio je Jackie Stewart, veliki prvak i inicijator promjena na planu sigurnosti koje su uništile klasični, romantični duh utrka i omogućile vozačima da danas očekuju životni vijek ne bitno različit od onog poštara ili prodavača cipela. Zbog toga ga, dakako, poput svih zaljubljenika u povijest utrka, podsvjesno mrzim. A svjesno poštujem i smatram jednim od najznačajnijih ljudi u F1 povijesti.

Ali i jednim od najboljih vozača ikada. Povukao se relativno mlad, na vrhuncu karijere, držeći apsolutni rekord u broju pobjeda, pri čemu zapanjuje kolike su od njih bile s velikim, da ne kažem enormnim prednostima — jednom, na Montjuicu, čak i s više od dva kruga ispred drugoplasiranog. Jedan je od najvećih majstora vožnje u teškim uvjetima, po kiši i magli, ikada. Sve je to postigao boreći se i s nekim nimalo bezazlenim zdravstvenim problemima, od disleksije preko mononukleoze do gastritisa.

Stewart se našao na velikoj prekretnici F1 povijesti, zapravo ju je u velikoj mjeri i sam stvorio. Ne uklapa se u potpunosti u predodžbu ranijih, romantičnih heroja, niti u korporativno vrijeme modernih ljudskih strojeva, a ta neuklopljenost ga je možda čak smjestila i nekoliko mjesta niže na ovoj listi nego što je objektivno trebao biti.

7. Alberto Ascari

(Italija, prvak 1952. i 1953.)

Najdominantniji vozač u povijesti utrka je u trenutku smrti bio statistički posve izjednačen s Fangiom, a do danas je ostao drugi najuspješniji u relativnim statističkim odnosima broja pobjeda spram količine nastupa. Zajedno sa Sennom i Clarkom spada u one vozače kod čijeg rangiranja sam morao u obzir uzeti da nam nisu pokazali sve ono što su mogli, jer ih je smrt zaustavila u trenutku kada su, možda, tek dosegli punu vozačku zrelost.

Odrastanje uz obiteljske prijatelje poput Enza Ferrarija i Vittorija Jana sigurno nije naodmet pri izgradnji trkaće karijere, ali bez talenta bi i to bilo uzaludno. Ono za čime najviše možemo žaliti jest izostanak pravih borbi s Fangiom — ili je jedan ili drugi bio u dominantnom bolidu, a taman kada je Ascarijeva Lancia počela pokazivati potencijal i najavljivati da bi moglo doći do takvih borbi, poginuo je u čudnom, nepotrebnom privatnom testiranju na Monzi.

Godinama sam smatrao Ascarija najbližim Velikoj petorci, neprikosnovenom Flash Royalu najboljih u povijesti, ali moderna vremena donose nove veličine. Prije samo godinu dana još bih ga komotno stavio na šesto mjesto, ali ono je sada rezervirano za čovjeka s drugog kraja vremenske priče o Formuli 1.

6. Lewis Hamilton

(Engleska, prvak 2008., 2014., 2015., 2017. i 2018.)

Sportove gotovo uvijek gledamo s određenom dozom navijačke neobjektivnosti, pri čemu se nerijetko dogodi da zbog toga manje cijenimo velikane koji nastupaju za suparnički tim ili protiv naših favorita. Ali u nekom trenutku, obično kada takav velikan bude na sceni već godinama, otvore nam se oči i shvatimo da ga više ne mrzimo, nego da smo počeli, priznali mi to sebi ili ne, uživati u njegovom majstorstvu i tome što smo sretni da pratimo odabrani sport u vremenu kada on nastupa. Bilo da je riječ o (da, navijač sam Real Madrida) Leu Messiju, Nikoli Karabatiću, Marcelu Hirscheru… ili Lewisu Hamiltonu.

Godinama nisam volio Schumachera, ali negdje od 2003. više nisam mogao navijati protiv njega i naprosto sam guštao u gledanju velikog majstora na djelu. Godinama nisam volio Hamiltona — što zbog iritantne celebrity osobnosti, što zbog neuvjerljivih sezona nakon prve titule i 2016… No, u posljednje dvije sezone nisam mogao učiniti drugo do skinuti kapu i diviti se jednom od najvećih vozača ikad, u potpunoj zrelosti, na vrhuncu karijere. Rutina kojom točno kada treba izvlači točno ono što treba nešto je što sam viđao još samo kod Prosta i Schumachera — zanimljivo, riječ je o trojici vozača za čije sam suparnike navijao.

Lewis je zasad šesti, ali osvoji li titule ove i sljedeće sezone — još nitko ne zna što nas čeka 2021. — u stilu kojim je vozio lani i preklani, u nekoj bi sljedećoj ediciji lako mogao preskočiti i većinu vozača ispred sebe. Dakako, titule osvaja u velikoj mjeri zahvaljujući dominantnom bolidu, ali to je u F1 svijetu samorazumljivo, malo je bilo sezona u kojima nije bilo tako.

5. Jim Clark

(Škotska, prvak 1963. i 1965.)

Samo dvije titule prvaka ne govore punu priču o ovom vozaču. Možda najbolji komentar stigao je iz usta Chrisa Amona nakon Clarkove smrti na Hockenheimu 1968., vjerojatno izazvane probušenom gumom: “Ako se takvo što moglo dogoditi Njemu, kakve šanse imamo mi ostali?” — tu količinu respekta ostalih vozača u povijesti su imali još samo Fangio i Senna. Prirodnim talentom i brzinom Škot je vjerojatno na samom vrhu, kao i nevjerojatnim senzibilitetom za bolid — u Lotusu su mu, legenda kaže, jednom godišnje mijenjali kočnice, iz predostrožnosti, jer ih uopće nije habao.

Clark je imao i jedan veliki problem, usko povezan upravo s tom nevjerojatnom količinom talenta: njime je, a ne metodičnim radom rješavao opstrukcije. Kakav mu god bolid dali, on bi prilagodio stil vožnje njegovim nedostacima i izvlačio maksimum iz njega, umjesto da intervenira i vodi momčad prema razvoju boljeg bolida ukazivanjem na greške. Nije nemoguće da je zato i poginuo, ne prepoznavši slow puncture nego prilagođavajući stil vožnje dinamičkim promjenama do kojih je dovodila guma koja se polako ispuhivala.

Veličanstveni je Škot poginuo na početku sezone u kojoj je, prema svim prognozama, trebao ostvariti možda i najdominantniju titulu u povijesti utrka. Tko zna kako bi se situacija dalje razvijala, u sunarodnjaku Stewartu upravo je počinjao dobivati najozbiljnijeg suparnika u karijeri, ali nažalost nikada nećemo to saznati.

4. Ayrton Senna

(Brazil, prvak 1988., 1990. i 1991.)

Nitko u čitavoj povijesti utrka nije ostario takav utjecaj i proširio svijest o tom sportu i među ljudima koji ga inače ne prate. Poput Alija ili Jordana, nadmašio je granice i postao opća, svesportska ikona. U tom pogledu, kao i računajući i njegov utjecaj na suvremenike i vozače sljedećih generacija, nitko se ne može mjeriti s njim — u tom širem kontekstu često korišteni naziv “Najvećeg svih vremena“ ima i smisao i opravdanje.

Na osobnoj ravni, dakako, također vrijedi nešto slično; ni prije ni nakon Senne ni za koga nisam tako zdušno i vatreno navijao, ni u Formuli 1 ni u ma kojem drugom sportu. Ali navijačka strast je jedno, a objektivnost drugo, a ista govori da u analitici onoga čime se bavimo, F1 prvaka, Senna naprosto ostaje malo kratak u borbi za prvo mjesto — premda nije isključeno da bi ga čvrsto zauzeo da nije poginuo onog mračnog dana u Imoli 1994.

Mit o Senni nakon smrti napuhan je do enormnih proporcija. Za života se znalo da on može, s vremena na vrijeme, postići više nego ma tko drugi, na planu jednog kruga, pa i utrke. No, tvrdnja da je on bio klasu iznad Prosta i ostalih suvremenika nastala je posve apokrifno i nije potkrijepljena činjenicama. Što ne znači da uistinu nije bio jedan od najboljih vozača utrka ikad, bez obzira na povremenu pretjeranu beskrupuloznost, na stazi i izvan nje.

3. Michael Schumacher

(Njemačka, prvak 1994., 1995., 2000., 2001., 2002., 2003. i 2004.)

Statistički najuspješniji vozač svih vremena, govorimo li o apsolutnim brojkama. Uračunamo li usto i relativnu životnu dob današnjih poklonika Formule 1, ne čudi da će se upravo on naći na prvom mjestu većine anketa o najboljima svih vremena. Čak i u većoj mjeri od Senne, riječ je o vozaču koji je izazivao podvojena mišljenja, te čak i danas ima onih koji mu osporavaju ma kakav talent — mada je retorika dosta ublažena nakon nesreće na skijanju.

Spojivši najbolje — ali i najgore — osobine velikih prethodnika, Senne i Prosta, čitavo je desetljeće dominirao svijetom utrka, u 11 sezona osvojivši rekordnih sedam titula. Kada je gotovo potjeran iz Ferrarija u vozačku mirovinu, bilo je jasno da to nije punim srcem prihvaćena odluka, pa se vratio i odvezao još tri sezone za Mercedes. Da ih nije bilo, nalazio bi se na drugom, a ne na trećem mjestu, ali nakon povratka nije se više doimao kao prvak nego kao samo solidan vozač iz sredine grida. Jedini je od vozača s vrha ove liste koji se ikada doimao tako — poput imenjaka, Jordana i Tysona, nije shvatio kada treba stati ako ne želi naškoditi vlastitoj legendi.

Naslove mu, dakako, nitko ne može oduzeti, kao što ne zaboravljamo ni nevjerojatne izvedbe, pogotovo one po kiši, gdje je pokazivao majstorstvo slično Senninom, niti jedinstvenu sposobnost vođenja i podržavanja momčadi za koju vozi.

2. Alain Prost

(Francuska, prvak 1985., 1986., 1989. i 1993.)

Obranom titule 1986. skinuo je četvrtstoljetno prokletstvo sporta i okončao razdoblje u kojem nije bilo uzastopnih naslova. Ono što ga u velikoj slici stavlja ispred konkurenata — osim fantastične, vjerojatno nikada dosegnute sposobnosti pripreme bolida i taktike, radi koje se govorilo kako on utrke osvaja još u petak ili subotu — nevjerojatna je konzistentnost. Uz malo sreće i samoživijih karijernih odluka nije teško zamisliti scenarij u kojem bi na kontu imao čak i 10 titula prvaka.

Sve što trebate znati o Prostu i njegovom umijeću sažeto je u nadimku Profesor. No, ne lažimo si, svi smo bili u školi: s vremenom ih se možda prisjetimo rado i počinjemo cijeniti, ali u vrijeme kada smo im učenici ne volimo baš profesore, u najboljem slučaju imamo neko strahopoštovanje prema njima. Kao pravi profesor, Prost je bio, da prostite, dosadan i antipatičan, a ne baš ni fizički privlačan. Za njega su navijali oni koji su cijenili umijeće, ali nije imao osobite karizme ni PR sposobnosti. Neuspješan stint na čelu vlastite momčadi dodatno ga je ridikulizirao u očima prosječnog F1 fana.

Senna i Schumacher su ga kombinacijom karizme i PR-a nekako potisnuli u drugi plan, ali vratimo li se njihovim karijerama bez predrasuda, otkrit ćemo da je upravo Francuz imao najmanje oscilacija i loših dana. Usto, mada je izgubio previše borbi za titulu, onu 1986. je osvojio veličanstvenom vožnjom u bolidu koji ni po čemu nije imao pravo uopće se umiješati u taj fajt.

1. Juan Manuel Fangio

(Argentina, prvak 1951., 1954., 1956. i 1957.)

https://www.youtube.com/watch?v=GzVgm2eR3Yk

Znanstveni pristup utrkama Prostu je donio titulu Profesora. Fangio je pak jednostavno Maestro. I ona kompjuterska analiza potvrdila je ono što mi je odavno jasno: ne, oko broja 1 nema nikakve dvojbe.

Rekordi su — a u svoje vrijeme držao ih je sve — oboreni zakonom velikih brojeva, ali oni relativni, u broju pobjeda i titula u odnosu na broj utrka i sezona nisu, a pitanje je i mogu li ikada biti. Usto, mada su vozači nekada dulje trajali, ratne su godine i provincijsko porijeklo Fangija doveli u svjetsku elitu tek oko njegove četrdesete. Možda i zato, bio je potpuno izgrađena osoba i vozač u punoj zrelosti, doslovno bez slabih točaka. Nikada nisam naišao ni na kakve negativne emocije prema njemu, osim možda donekle od Enza Ferrarija (što je pak izazvano komentarima u knjizi koju Fangio nije ni napisao ni autorizirao, te je stoga kasnije i izglađeno) — naprosto su ga svi poštovali i smatrali najboljim.

Mike Hawthorn, jedini vozač za kojega se sa sigurnošću može reći da ga je pobijedio u direktnoj borbi na stazi, vozio se sporije, iza njega, u Reimsu 1958., u utrci nakon koje je Maestro odlučio objesiti rukavice o klin, ne želeći ga obići za krug i na taj način izraziti nepoštovanje, uvjeren da se, osim zbog razlike u brzini bolida, nikada ne bi mogao u poštenim okolnostima naći u takvoj situaciji. To je najveći kompliment kojeg jedan vozač može dobiti od drugoga — i nisam siguran da ga je itko drugi osim Fangija, ikad, svakim detaljem svoje karijere zaslužio.