Početak 1970-ih bio je vjerojatno najopasnije vrijeme u povijesti utrka. Nekoliko godina ranije, aerodinamička su istraživanja zauvijek promijenila ne samo izgled, nego i dinamičko ponašanje trkaćih automobila. Razvoj spojlera i stabilizatora bio je iznimno nagao i više intuitivno nego znanstveno utemeljen. No, zahvaljujući njemu drastično se popravilo prianjanje te su automobili najednom postali sposobni prolaziti kroz zavoje drastično brže nego dotad. Krajnja brzina bolida na pravcu zapravo se nije drastično mijenjala još od prije Drugog svjetskog rata, napredak je u prethodnih nekoliko desetljeća ponajprije dolazio na području kočnica i guma, ali sad se najednom sve promijenilo — a ostali dijelovi bolida nisu doživjeli napredak podjednak aerodinamičkom.
U kombinaciji s već spomenutim nepostojanjem dubinskog znanstvenog razumijevanja ponašanja bolida u novim okolnostima visokog prianjanja, neočekivane i fatalne promjene ponašanja bolida postale su više norma nego slučajnost.
Upravo je jedna takva kombinacija faktora najvjerojatnije dovela do tragedije koja se dogodila na trkaćoj stazi Watkins Glen, na današnji datum, prije točno 50 godina, a u kojoj je poginuo vozač momčadi Tyrrell François Cevert. Vozač koji je trebao biti zaštitno lice neke nove, sigurnije Formule 1 i nasljednik slavnog momčadskog kolege Jackieja Stewarta, poginuo je na osobito brutalan način, tijela doslovno raspolovljenog nakon udarca u zaštitnu ogradu.
Nesreća je bila takva da suci čak nisu ni priskočili unesrećenom vozaču u pomoć i pokušali ga izvući iz kokpita, naprosto nije bilo nikakve dvojbe u to da je poginuo na mjestu. Vozači koji su uživo vidjeli tu scenu teško su se nosili s njom, čak i ako su uistinu bili naviknuti na gledanje smrti. Emerson Fittipaldi dovezao je svoj Lotus do boksa, izašao iz njega i otišao ravno u svoju prikolicu, ne progovorivši ni riječ ni s kime. Ronnie Peterson, dobar Cevertov prijatelj, rekao je da nikad nije vidio ništa nalik toj nesreći, a čak niti nakon nekoliko godina nije mogao pričati o njoj bez da se pritom jasno vidi koliko ga boli i šokira uspomena.
Watkins Glen će zauvijek ostati percipiran kao staza na kojoj je zaštitna ograda doslovno prerezala dvojicu vozača
Nesreća se dogodila u kvalifikacijama, u subotu prijepodne, a francuski je vozač pokušavao dostići upravo Petersonovo najbolje vrijeme. Njegov je najbolji krug naposlijetku bio četvrti, dva mjesta ispred Stewarta — ali to nije bilo bitno, jer je Tyrrell iz pijeteta odlučio ne nastupiti u utrci, pa je povukao i Škotov bolid, i onaj Chrisa Amona.
Završetak sezone trebao je biti nasvečaniji vikend u povijesti ove momčadi, a pretvorio se u najtužniji. Stewart je već bio matematički osigurao treću titulu prvaka svijeta, a u Watkins Glenu je trebao odvesti svoju 100. i posljednju utrku u karijeri. Nitko osim nekoliko mu najbližih ljudi nije znao da se povlači; planirao je to objaviti tijekom proslave i najaviti Ceverta kao svog nasljednika na mjestu prvog vozača tada uz Lotus (kome je odustajanjem od nastupa prepušten i konstruktorski naslov) najbolje momčadi na gridu. Umjesto toga, povukao se s neokruglih 99 nastupa i beskrajnom tugom zbog gubitka prijatelja i učenika.
Učitelj i učenik
Odnos učitelja i učenika u Formuli 1, natjecanju zvanom i ‘klubom pirana’, nije baš uobičajena pojava. Može se dogoditi da neki bivši vozač nakon završetka karijere podučava mlađeg, ali utrkuju li se na stazi, onda zaboravite, ondje nema mjesta sentimentu. Možete javno govoriti o tutorstvu i pomoći mlađem kolegi, kao što je ove godine u više navrata činio Fernando Alonso, samo da bi na stazi pomeo pod Lanceom Strollom, nesumnjivo potiho uživajući u tome.
I gotovo svi raniji pokušaji uspostave takvog odnosa završavali bi u suzama. Iznimke su možda jedino vozači koji su već bili ponajbolji na svijetu i zatekli se u momčadi s nekim otprilike jednako dobrim, ali iskusnijim — i to ne svi, nego samo oni koji su mogli zatomiti vlastiti ego. Odnosno, Stirling Moss i Alain Prost, koji su znali prihvatiti da nisu a priori superiorni, nego da mogu ponešto i naučiti od Juana Manuela Fangija, odnosno Nikija Laude. Nazovimo to rubnim slučajevima, a to nam odnos Stewarta i Ceverta ostavlja možda i jedinim uistinu klasičnim odnosom učitelja i učenika u povijesti ovog sporta.
Škot ga je zapravo i otkrio, vozeći protiv njega 1969. u jednoj utrci Formule 2, te ga preporučio Kenu Tyrrellu. Mada je Cevert bio francuski prvak Formule 3, to mu nije garantiralo proboj — vozača iz te zemlje tada je bilo iznimno malo u Formuli 1, nacija koja je izmislila automobilske utrke tavorila je u najgoroj krizi u svojoj povijesti. Jedan od najtalentiranijih francuskih vozača tog vremena, Johnny Servoz-Gavin, odlučio je nakon samo tri utrke sezone 1970. objesiti vozačke rukavice o klin, vjerojatno zbog problema s vidom, uzrokovanih nekoliko mjeseci ranijom nesrećom. To je otvorilo mjesto u Tyrrellu, a kako je glavni sponzor momčadi bila francuska naftna tvrtka Elf, bilo je i pragmatično kao zamjenu opet uzeti francuskog vozača, poslušavši pritom Stewartovu preporuku.
Prva je sezona bila vrijeme učenja, ali iz utrke u utrku bio je sve bliže vremenima uglednog momčadskog kolege.
U 1971. Tyrrell je bio najbolji bolid na gridu, Stewart je osvojio drugu titulu, a Cevert završio prvenstvo na trećem mjestu, ostvarivši prvu i jedinu pobjedu svoje F1 karijere — ironično, od svih mjesta upravo u Watkins Glenu. Sljedeće sezone nisu bili konkurentni, ali 1973. su se vratili u borbu za naslov. Stewart ga je i ostvario, pobijedivši na pet utrka, dok Francuz nije upisao niti jednu pobjedu, ali je čak šest puta završavao kao drugi. U tri navrata to je bilo iza momčadskog kolege, koji i danas voli istaknuti kako je mlađi kolega (zapravo je razlika među njima bila samo pet godina, tako da je možda ipak pretjerano govoriti o odnosu oca i sina) u nekoliko navrata bio vrlo ‘velikodušan’ prema njemu — odnosno, nije ga napadao, mada je vjerojatno bio brži od njega.
Francusko prokletstvo
Stewart je osjećao da je prenio znanje Cevertu i da mu je došlo vrijeme za povlačenje, pri čemu je bio siguran da momčad ostavlja u dobrim rukama. Bio je uvjeren da je François stasao u vozača šampionskog kalibra, a Tyrrell je, doimalo se, još bio u naletu.
Bi li se to uistinu i ostvarilo da momčad u tom jednom američkom vikendu nije ostala bez obojice vozača, tko zna. Atmosfera se nakon Glena drastično promijenila i momčad više nikad nije bila ozbiljan kandidat za naslove, mada je još čitavo desetljeće povremeno dolazila do poneke pobjede. Bi li Cevert imao snagu održati pobjednički momentum, ne možemo znati. Objektivna analiza pokazanog u nepune četiri F1 sezone ne može nas posve uvjeriti u to, ali i Stewart i Tyrrell mislili su da bi.
Činjenica je da je Albert François Cevert Goldenberg bio čovjek s mnogo talenata.
Otac je pobjegao iz carističke i sve izraženije antisemitske Rusije te postao uspješan pariški draguljar. Samo da bi nakon dolaska nacista opet morao pobjeći, sada priključenjem francuskom pokretu otpora. Kako bi mu djeca izazivala čim manje opasne pažnje, svih četvero — uključujući i usred rata, 1944. rođenog Françoisa — registrirani su pod majčinim, a ne očevim prezimenom. Kad je otac, nekoliko godina kasnije, poželio da ipak uzmu njegovo, došlo je do obiteljske pobune, svi su se već navikli prezivati Cevert.
Činilo se da je za Françoisa rezervirana uloga klasičnog koncertnog pijanista, imao je izniman talent, ali u tinejdžerskim ga je danima zakačio virus utrka. Zanimljivo, još će dvojica vozača kasnije morati vagati između pijanističke i automobilističke karijere: Elio de Angelis i Adrian Sutil. Ipak, čini se da je od svih njih upravo Cevert smatran najvećim gubitkom za glazbenu zajednicu.
Ključnu ulogu u odluci za svijet utrka imao je sedam godina stariji bratić Jean-Pierre Beltoise, višestruki prvak Francuske u motociklizmu. Zanimljivo, njih će dvojica prekinuti jedno staro francusko prokletstvo, samo da bi započeli novo.
U prvih dva desetljeća Svjetskog prvenstva samo je jedan francuski vozač, Maurice Trintignant, uspio doći do pobjede, dvaput osvojivši Veliku nagradu Monaka. Čak ni najveći francuski as tog razdoblja, Jean Behra, nikad nije uspio pobijediti u nekoj prvenstvenoj utrci. Cevertov trijumf u Watkins Glenu i, nekoliko mjeseci kasnije, sjajna Beltoiseova pobjeda po kiši u Monaku 1972. bile su tek treća i četvrta pobjeda nekog francuskog vozača u prvenstvenoj utrci Formule 1. No, obojici će biti i jedina u karijeri, a to će se prokletstvo ponoviti čak još četvorici Francuza: Jeanu Alesiju i Olivieru Panisu sigurno, dok Pierre Gasly i Esteban Ocon, više u teoriji nego u praksi, još mogu popraviti svoj skor. Ni Behrino prokletstvo nije nestalo: Jean-Pierre Jarier i Romain Grosjean u nekoliko su navrata bili blizu, ali nikad nisu ostvarili taj odlučujući korak.
Loše uspomene
Cevertova je smrt izazvala priličan šok u paddocku, ne samo zbog siline i brutalnosti, nego i zato što je bio vrlo omiljen, dobroćudnog karaktera, a na stazi fer i neincidentan vozač. Usto, tijekom 1972. je pokazao širinu talenta dobrim nastupima u utrkama turističkih automobila, osvajanjem drugog mjesta na 24 sata Le Mansa, ali i pobjedom u utrci Can-Am na onoj čudnoj, opasnoj stazi Donnybrooke u Minnesoti. Stewart je razlog fatalnog incidenta pripisao razlici u stilu vožnje, uvjeren da je François kroz kobne zavoje Esses prolazio u trećoj brzini, pri visokim okretajima motora, dok ih je on sam preferirao odvesti u četvrtoj, tako da je zbog nižih okretaja imao bolju kontrolu nad bolidom.
No, realno, ključni razlog smrti nije bila vozačka pogreška nego kombinacija tadašnje konstrukcije bolida i iznimno nesigurnog načina postavljanja zaštitnih ograda. Što se potvrdilo već sljedeće sezone.
Na gotovo istom mjestu sa staze je izletio austrijski vozač Helmuth Koinigg, u svom tek drugom prvenstvenom startu. Njegov je Surtees udario u ogradu relativno malom brzinom, te su promatrači bili uvjereni da nije riječ o pretjerano opasnoj nesreći — ali bolid se podvukao pod ogradu i doslovno odrubio glavu nesretnom Austrijancu… Nakon dvije fatalne nesreće na stazu je dodana šikana, kako bi se usporila dolazna brzina u tom, najopasnijem dijelu staze, ali Glen će zauvijek ostati percipiran kao staza na kojoj je zaštitna ograda doslovno prerezala dvojicu vozača i naposlijetku, nekoliko godina kasnije ispasti iz kalendara.
Upravo zbog loših uspomena, nikome nije pretjerano žao zbog toga, osim pravim ljubiteljima, koji znaju da je upravo ta staza na sjeveru države New York, opasna, ali i prekrasna, bila jedini pravi dom ovog sporta u SAD. Jedino mjesto gdje su ljudi uistinu razumijevali ovaj sport i preferirali ga spram lokalnih, američkih serija, a ne dolazili se pokazivati i uživati u sjaju lažnih marina i ostalih kičastih budalaština.
