To je iznimno rijetka situacija; primjerice, u Formuli 1 se dogodila samo jednom, prije davnih 65 godina. Taman joj je vrijeme za odlazak u mirovinu, pa je red da vam nešto ispričam o njoj, a onda ćemo se vratiti na mladog Finca.

Rovanperä je pozornost na sebe privukao još kao osmogodišnjak, kada je objavljen video u kojem juri finskim zabitima u reli automobilu

Jean Behra rođen je prije 100 godina, 16. veljače 1921. u Nici. Danas možda nije poznat prosječnom ljubitelju Formule 1, ali 1950-ih je smatran jednim od najboljih vozača na svijetu. Bilo mi je malo krivo kada sam zbog drugih obaveza propustio objaviti članak o njemu na samu 100. obljetnicu rođenja, ali paralela s mladim Rovanperom, dok još traje, dala mi je neočekivanu priliku za popravni ispit.

Jer, vidite, Behra nije bio posve običan vozač.

Gotovo da i nisam naišao na njegov spomen od najeminentnijih autora specijaliziranih za povijest utrka u kojem se ne spominje fraza “hrabri (ili neustrašivi) mali Francuz”. Pazite, govorimo o vremenu u kojem je svake sezone ginulo po nekoliko vozača i kada je neustrašivost bila jedan od samorazumljivih preduvjeta da uopće nastupate u nečemu tako nesigurnom i suludom poput automobilističkih utrka. Steći reputaciju koja još naglašava takvu, mogli bismo reći tvornički ugrađenu postavku — to je mogao samo netko izniman. Juan Manuel Fangio, kojeg je Behra u identičnom Maseratiju (doduše, uz napomenu da je Maestro bio gripozan) uvjerljivo nadmašio na Velikoj nagradi Maroka 1957., nikada nije govorio ništa loše o kolegama, ali možda je najbolje sažeo Behrinu osobnost, diplomatski ga nazvavši “prehrabrim”.

Šakom u lice

Ako ste odrastali u 1950-ima, lijepe su šanse da ste se zaljubili u automobilske utrke zbog Behre, baš kao što će takvu ulogu u nekim kasnijim vremenima igrati Ronnie Peterson, Gilles Villeneuve, Jean Alesi ili Juan Pablo Montoya. Ljudi koji su vozili svaku utrku kao da im je posljednja i jedina, ne brinući pretjerano o skupljanju bodova, taktici i onim ostalim sitnicama koje su danas, nažalost, postale bitnije od bazičnog trkaćeg instinkta.

Tijekom karijere vozača Formule 1 Behra je pobijedio u čak 12 utrka, što ga čini jednim od najuspješnijih vozača desetljeća. No, niti jedna od tih utrka nije bodovana za Svjetsko prvenstvo, mada je u najvećem dijelu njih na stazi imao iste suparnike kao i u prvenstvenim utrkama. Također, njegovo je sićušno tijelo nosilo ožiljke čak 12 teških nesreća, uključujući i onu na zloglasnoj utrci Tourist Trophy u Dundrodu 1955. u kojoj mu je u nesreći odrezano desno uho. Kasnije ga je zamijenio protetičkim i zabavljao ekipu po tulumima psinama koje su uključivale nalijevanje šampanjca u njega.

https://www.youtube.com/watch?v=mzTN5ZpXYw0 

Nakon kaljenja u motociklizmu prešao je na automobile i brzo stekao ime. Od 1951. do 1954. bio je tvornički vozač nekonkurentnog Gordinija, potom je proveo tri sretne godine u Maseratiju, a nakon povlačenja tvorničke momčadi vozio je kraće vrijeme za neke privatnike, ali i BRM i Ferrari. U prvenstvenim je utrkama čak devet puta završavao na podiju, čime dijeli peto mjesto na vječnoj listi među ljudima koji nisu došli do prvenstvene pobjede. No, znakovitije je da je u vodstvu proveo čak 107 krugova, te je po toj statistici samo iza legendarno nesretnog Chrisa Amona.

Upamćen je kao on/off vozač koji je znao izgubiti volju i motivaciju kada ne bi išlo po njegovom. No, imao je zanimljiv trik za izlaženje iz depresije: kada bi bio u bedu, uzeo bi svoju putovnicu i prolistao je, gledajući u koje ga je sve dijelove svijeta odvela trkaća karijera. A potom bi otvorio prvu stranicu, na kojoj je pisalo “Jean Behra, zanimanje: vozač utrka” i depresija bi prestala. Zapravo, šef momčadi BRM Raymond Mays rekao je kako misli da Jean nikada nije do kraja povjerovao u to da ga plaćaju da se bavi onime što voli i što ga jedino veseli u životu.

Smatrao je kako je svaki dan u kojem nije vozio trkaći bolid promašen, te su mu najljepše godine života bile one provedene u Modeni, Maseratijevom legendarno opuštenom i obiteljskom okruženju. Koristio je svaku priliku da uskoči u ma koji trkaći bolid koji je trebalo testirati, a večeri provodio kartajući, pijuckajući i razgovarajući o svijetu utrka. Bio je poznat po mehaničkom razumijevanju bolida i nikada ga nije tjerao preko granica mogućnosti — a upravo za to su ga optužili u Ferrariju, kada je 1959. nakratko bio njihov tvornički vozač i odustao zbog kvarova motora u Le Mansu i Reimsu. Nije jasno što ga je mučilo, ali najednom je promijenio svoj stil i počeo tjerati motor u previsoke okretaje. Mada je bio u krivu, nije mogao otrpjeti optužbe šefa momčadi Romola Tavonija, te je na njih uzvratio na način tipičan za njegov temperament: šakom u lice.

Razumljivo, to je bio njegov oproštaj s Ferrarijem.

Borba s Fangijom

Prisilno je propustio sljedeću utrku, a početkom kolovoza na suludo brzoj stazi AVUS u Berlinu, koja je te sezone ugostila Veliku nagradu Njemačke, trebao je voziti za BRM, ali auto mu nije bio spreman na vrijeme, pa se umjesto toga prijavio za utrku u vlastitom bolidu, poznatom kao Behra-Porsche, jer ga je po njegovim specifikacijama razvila njemačka tvrtka. Nastupio je i u utrci sportskih automobila dan ranije, vozeći Porsche RSK. AVUS nije bio klasična trkaća staza, nego dva dugačka ravna dijela, na jednom kraju spojena oštrim, vrlo spojim lakat zavojem, a na drugom nakošenim ovalom.

Behra je po kiši izgubio kontrolu nad autom pri brzini od oko 180 km/h, na ulasku u taj ovalni dio, te je Porsche katapultiran preko ograde, a on iz bolida, punom snagom udarivši prvo u jedan od štapova koji su držali zastave zemalja-sudionica, a potom i u stabla, prije prizemljenja. Doktor koji se našao u blizini mogao je samo konstatirati smrt na mjestu, udarci su mu smrskali kako lubanju, tako i dobar dio drugih kosti…

No, ono zbog čega ga se danas prisjećamo početak je sezone 1956., kada je učinio nešto što nitko drugi nikada nije u povijesti Formule 1, a vrlo vjerojatno ni neće.

Sezona je počela čudnom utrkom u Buenos Airesu. Ferrariji su dominirali kvalifikacijama, ali u utrci su se na čelo probili Maseratijevi domaći vozači, prvo José Froilán González, a potom Carlos Menditeguy, koji je vodio gotovo pola utrke. Fangio je rano odustao zbog kvara, a potom je nakon 30 krugova preuzeo petoplasirani Ferrari Luigija Mussa i počeo sustizati vodeće. Kada je Menditeguy odustao zbog kvara, poveo je Stirling Moss u drugom Maseratiju, ali ni njegov motor nije izdržao. Fangio je pobijedio, a Behra završio drugi.

Po tadašnjim pravilima, u slučaju dijeljenja bolida, svaki od vozača bi dobio polovicu bodova — dakle, u slučaju pobjede po četiri. Fangio je dobio i dodatni bod za najbrži krug, ali u prvenstvu je poveo drugoplasirani Behra, koji je za samostalni rezultat zaslužio šest bodova. Mada bez pobjede u prvenstvu, postao je vodeći vozač.

U Monaku je do pobjede došao Moss, a u Ferrariju su kemijali s izmjenama vozača, pa je drugoplasirani bolid Fangio preuzeo od Petera Collinsa, a četvrtoplasirani Eugenio Castellotti od Fangija. Behra je, pak, završio treći i dobio nova četiri boda. Fangio je dobio tri za diobu drugog mjesta, opet jedan za najbrži krug, te nulu za diobu četvrtog mjesta, jer se po pravilima u takvom slučaju računao samo najbolji plasman — mada je Castellotti uredno dobio samo bod i pol za svoj dio odrađenog posla.

Nakon dvije utrke Behra je imao 10 bodova, a Fangio devet. Kako je treća za prvenstvo bodovana utrka bio Indy 500, na kojoj europske momčadi nisu sudjelovale, mali hrabri Francuz ostao je vodeći i nakon nje, sve dok ga nakon četvrte utrke, VN Belgije, nisu pretekli Collins i Moss. Do kraja sezone Behra je osvojio još tri treća mjesta te je zapravo sve do posljednje utrke bio u borbi za titulu, a na kraju završio četvrti.

Osmogodišnjak juri finski zabitima

Nikada se više nije dogodilo da vozač koji nije uspio pobijediti niti u jednoj prvenstvenoj F1 utrci povede u prvenstvu, a kamoli da to vodstvo održi pune tri utrke. No, upravo s takvom situacijom WRC dolazi u Hrvatsku na treći reli ove sezone.

Tek 20-godišnji Rovanperä i suvozač Jonne Halttunen prvi su reli sezone, slavni Monte Carlo, završili na četvrtom mjestu. Pobjedu je odnio svjetski prvak Sébastien Ogier ispred Elfyna Evansa (sva trojica su Toyotini vozači), dok je treći bio Hyundaijev Thierry Neuville. Na drugom natjecanju, Arktičkom reliju u Finskoj, pobjedu je odnio prvak iz 2019. Ott Tänak, Kalle je bio drugi, a Neuville treći. Nakon dva relija Finac je tako postao najmlađi vodeći vozač prvenstva u povijesti WRC-a, s četiri boda više od Neuvillea.

Nije to neko veliko iznenađenje, jer već od juniorskih dana naslućuje se kako je riječ o iznimnom talentu i očekuje se da će u karijeri poosvajati podosta pobjeda, pa i titula prvaka. No, činjenica je da je zasjeo na vrh bez makar i jedne pobjede u dosadašnjoj karijeri, što je bez presedana — i podsjeća na situaciju iz Formule 1 otprije 65 godina. Uz, dakako, vrlo izraženo uvjerenje da je klinac samo slučajno bez pobjede, odnosno da će ta nula vrlo brzo nestati iz njegovih statistika.

Otac Harri Rovanperä bio je vrlo dobar vozač na prijelazu tisućljeća, čak se 15 puta na WRC natjecanjima penjao na postolje, a jednom, na snježnom Švedskom reliju 2001., i pobijedio. Bilo je to samo nekoliko mjeseci nakon što se u gradu Jyväskylä, prijestolnici finskog relija, prvog dana listopada 2000., rodio Kalle.

Klinac je pozornost na sebe privukao još kao osmogodišnjak, kada je objavljen video u kojem juri finskim zabitima u reli automobilu, izazivajući opće oduševljenje. Danas ga mnogi uspoređuju s Maxom Verstappenom: obojica su sinovi vrlo dobrih vozača predodređeni za to da ih u svakom pogledu nadmaše, a usto su obojica od najranije dobi pokazivali izniman talent i usput oborili rekorde na planu mlade dobi u kojoj su došli do natjecanja najvišeg ranga. U Kalleovu je slučaju taj je put vodio preko Latvije, zahvaljujući tome da se ondje ne brinu oko takvih sitnica kao što su godine i posjedovanje vozačke dozvole, pa je već kao 14-godišnjak počeo nastupati u tamošnjem reli prvenstvu, a nekoliko tjedana iza svog 15. rođendana osvojio i titulu u klasi R2. U drugoj sezoni, 2016., postao je apsolutni prvak Latvije, najmlađi prvak neke zemlje u reliju ikad.

Prijestolnica relija

Takav talent nije mogao proći nezamijećen ni u matičnoj zemlji, pa je kao poklon za 16. rođendan dobio trkaću licencu, a za 17. dopuštenje da godinu prije zakonski predviđene dobi polaže vozački ispit. No, najveća mu je nagrada svakako bio debi u WRC-u, koji je uslijedio odmah nakon 17. rođendana i dobivanja vozačke dozvole. Već je u drugom nastupu, u Australiji, završio na 10. mjestu i postao najmlađi osvajač bodova u povijesti relija.

Sljedeće dvije sezone bio je Škodin tvornički vozač, prvu završivši kao treći u klasi WRC-2, uz spektakularnu nesreću u Argentini. Sljedeće je sezone osvojio titulu prvaka u klasi WRC-2 Pro, nakon čega je postalo jasno da je sazrelo vrijeme za prelazak u najvišu kategoriju natjecanja, što se obistinilo kada je za 2020. potpisao ugovor s Toyotom.

U vremenu pandemije, u čudnoj lanjskoj sezoni, mali je bio više nego impresivan: završio je šest od sedam relija, niti jedan ispod petog mjesta, mada uz samo jedno postolje, treće mjesto u Švedskoj. Ove godine je kod kuće otišao i korak dalje, a prva pobjeda samo je pitanje vremena. Dobro, vjerojatno ne u Hrvatskoj, asfaltni reliji tradicionalno ne odgovaraju toliko vozačima sa Skandinavskog poluotoka, ali svakako uskoro.

A najbolja stvar je što ćemo jedan dio tih njegovih budućih postignuća, nadamo se, iz godine u godinu moći pratiti i uživo, u Hrvatskoj.

Jyväskylä je dala nekoliko sjajnih vozača relija kroz povijest — ondje je rođen i Najveći u drugom, još sumanutijem sportu, Matti Nykänen — i bit će zanimljivo vidjeti na karijeru kojeg će od njih nalikovati Kalleova. Zapravo, njegovi sumještani predstavljaju neke od najklasičnijih arhetipova automobilističke mitologije.

Njegov otac, s jednom pobjedom u karijeri, klasičan je simpatični sporedni “hajde, super da je bar jednom pobijedio” lik, simpatičan svima, ali ničiji ili vrlo rijetko čiji favorit.

Henri Toivonen bio je arhetip prerano poginulog heroja čije se umijeće danas diže u legende i o njemu pričaju bajke. Svakako je bio jedan od najatraktivnijih i najhrabrijih vozača u najluđem razdoblju povijesti relija, za Grupe B, ali realno, s tri pobjede u karijeri, teško da je bio klasa Waltera Röhrla ili Hannua Mikkole. Poginuo je prije svoje 30. godine, pa nismo vidjeli sve što je mogao, ali kao i u mnogim takvim “moglo je biti” slučajevima, legenda o njemu s vremenom je nadmašila stvarne dosege.

Pred velikom karijerom

Mikko Hirvonen će, s druge strane, ostati upamćen kao arhetip luzera, mada je zapravo izniman vozač, s 15 pobjeda i četiri uzastopne titule doprvaka, u vremenu nedodirljivog Sébastiena Loeba. Nažalost, u svijetu utrka, ako ne osvajaš titule prvaka, obično je jedini način za stjecanje statusa legende prerana smrt, pa ljudi kao Hirvonen ili Jari-Matti Latvala, čiji rekord za najmlađeg pobjednika WRC relija (prije njega držao ga je upravo Toivonen) Kalle ima priliku oboriti pobjedom ove ili u prvom dijelu sljedeće sezone, često ne dobiju dovoljno priznanja.

Nije ga zapravo dobio ni najveći od vozača iz Jyväskyle, Tommi Mäkinen. Četverostruki prvak svijeta do tih je titula nekako uvijek dolazio prelagano, pa i uz nevjerojatan dodir sreće, poput odustajanja Carlosa Sainza zbog kvara 300 metara prije cilja završnog relija 1998. Nerijetko osporavan zbog tog nedostatka karizme, Mäkinen je jedan od onih vozača, poput Nelsona Piqueta u Formuli 1, koji su osvajali titule prvaka i kada su ih zaslužili i kada nisu, te u izborima za najveće svih vremena uvijek završe poneko mjesto ispod onoga koje bi im broj titula i pobjeda trebao donijeti.

Rovanperä junior ima mnogo vremena ispred sebe i može emulirati bilo koju od ovih spomenutih karijera, ili čak dodati novi arhetip, onaj poznat pod engleskim akronimom GOAT, te postati najveći svih vremena. Neke rekorde već je oborio, a svakako se nadam da će poveznica s Behrom, radi koje je nastala ova priča, ostati gotovo pa jedina sličnost njihovih karijera. Kažem “gotovo pa jedina” jer se nadam da će u svakom djeliću nje uživati onako kako je Behra, usprkos svim lomovima i ozljedama uživao u svojim danima vozača utrka. I da će, upadne li kada u depresiju, moći otvoriti putovnicu ili naprosto neku ladicu s uspomenama u vlastitom pamćenju i prisjetiti se koliko je sretan jer radi ono što voli i kamo ga je sve taj užitak odnio.

Znam kamo će ga odnijeti ovaj vikend i planiram biti u blizini, a nadam se da ćete si i vi priuštiti to zadovoljstvo. Možda ćete čak jednog dana moći reći da ste svjedočili prvoj pobjedi jednog velikana, ako ne i GOAT-a.