Nakon dodira s Alpha Taurijem Daniila Kvjata, Grosjeanov se bolid punom brzinom zabio u metalnu ogradu, iste se sekunde pretvorivši u plamenu buktinju. Od siline udarca bolid se prepolovio, a prednja je polovica doslovno proletjela kroz ogradu, podsjetivši mnoge na smrt Françoisa Ceverta u Watkins Glenu 1973.

Zapravo, gotovo da nema sumnje kako bi, da se ova nesreća dogodila ma kada prije 2018., kada se halo sustav počeo ugrađivati na bolide, Francuz ostao doslovno dekapitiran u ovakvoj nesreći, kao što se godinu dana nakon Cevertove smrti na istoj stazi dogodilo austrijskom vozaču Helmuthu Koiniggu. Ako i ne bi, od udarca bi najvjerojatnije izgubio svijest i ne bi mogao izaći iz bolida. Proces izvlačenja iz buktinje i ovako je trajao gotovo pola minute, ali pitanje je kakve bi opekline i oštećenja dišnih puteva doživio da je izgubio svijest i morao čekati na pomoć u kokpitu.

Grosjean je preživio ne čudom, kako mnogi tvrde, nego zahvaljujući znanosti i kvalitetnom inženjerstvu

Sigurnosne specifikacije Formule 1 preciziraju da vozačevo odijelo i kaciga moraju izdržati temperaturu od 840° C u trajanju od 35 sekundi. Francuskom je vozaču za izvlačenje iz olupine trebalo 27.

Ironično, upravo je Grosjean, uz Nikija Laudu, bio jedan od najglasnijih protivnika pri uvođenju halo sustava. Ni približno jedini; mnogi smo škrgutali zubima na to kako je izgled bolida unakažen, postavljajući i pitanja o ometanju vozačeva vidnog polja. Halo je ove nedjelje izgubio i posljednje protivnike, a i sam Grosjean se oglasio iz bolničkog kreveta (tretiran je zbog opeklina na rukama, ali u trenutku kad ovo pišem već je potvrđeno da će morati i drugu noć provesti u bolnici, iz preventivnih razloga), zahvalivši se svima koji su pomogli u uvođenju halo uređaja, svjestan da samo njemu može zahvaliti što je još živ.

Ćelija za preživljavanje

Ne želim ni zamišljati kako je njemu bilo ili kako je ova nesreća izgledala njegovoj ženi, ako je gledala prijenos utrke. Samo se mogu nadati da su mu djeca, njih troje, još premali da prate tatine nastupe. Znam da sam se ja dobrih sat vremena nakon nesreće još tresao pred ekranom, do te mjere da me moja bolja polovica pitala trebam li nešto za smirenje, tabletu ili barem čašu vina. Odabrao sam jedno od to dvoje… Samo da bih i opet zaplakao kada sam pročitao da se na Twitteru oglasila majka Julesa Bianchija, vozača koji je izgubio život nakon udarca u glavu zadobivenog na VN Japana 2014. Ta je nesreća, uz onu Henryja Surteesa, sina velikog Johna, pet godina ranije, odigrala ključnu ulogu u razvoju haloa, kome je Bianchijeva majka odmah javno zahvalila za Grosjeanov život.

Halo je u ove tri sezone već u nekoliko navrata dokazao svoju esencijalnost, uglavnom u manjim kategorijama.

U Formuli 1 je najzapaženiju ulogu odigrao u Spa 2018., kada je bolid Fernanda Alonsa odbačen u zrak i kotačima preletio preko kokpita Saubera Charlesa Leclerca. Vrlo je moguće da bi Leclerc teško, možda i smrtno stradao u tom sudaru da ga halo nije zaštitio, ali tek je ova Grosjeanova nesreća u punoj mjeri pokazala vrijednost sustava. I rizik postavljanja metalnih ograda, čak i na dijelovima na kojima u normalnim okolnostima ne bi trebalo dolaziti do izlijetanja, odnosno na mjestima koja se ne smatraju kritičnima na stazi.

Mnogi su postavili pitanje kako je moguće da se bolid onako prepolovi, ali tu je zapravo riječ o konstrukcijskom rješenju, sličnom onome koje se primjenjuje i kod modernih superautomobila. Većina je mase bolida koncentrirana u stražnjem dijelu, te je u slučaju ovako ekstremnog udarca — registrirana je sila od 53 G! — sigurnije da se on otkvači od kokpita, odnosno “ćelije za preživljavanje” i nastavi kretati drugom putanjom.

Nismo prvi put vidjeli da se bolid prepolovi — možete na YouTubeu potražiti snimke, recimo, nesreće Johna Watsona u Monzi 1981. ili sudara dvaju Tyrrellovih vozača na Spa 1987. Zapravo, u slučaju da se prepolovi iza vozačevih leđa, to najčešće prolazi bez većih posljedica. Problem je ako vozač ispadne iz prepolovljenog bolida, poput Martina Donnellyja u Jerezu 1990. Najnoviji je primjer bila lanjska smrt Antoinea Huberta u Spa, ali protiv takvog scenarija (direktan udarac drugog bolida u punoj brzini ravno u bočnu stranu bolida u visini vozača) teško da postoji ma kakva djelotvorna zaštita.

Nažalost, kut udarca i silina same nesreće probili su spremnik goriva, koji je atestiran na iznimno snažne udarce, ali ipak ne može preživjeti baš sve, tako da smo vidjeli plamenu buktinju. Mene je osobno podsjetila na udes Gerharda Bergera u Imoli 1989. U svakom slučaju, scena kakvu jako rijetko viđamo, a nadam se da više nikada i nećemo.

Unuk veleslalomaša

Vratimo se radije Grosjeanu — preživjelom ne čudom, kako mnogi tvrde, nego zahvaljujući znanosti i kvalitetnom inženjerstvu, a pogotovu zahvaljujući višedesetljetnom neumornom radu boraca za sigurnost na stazi na čelu s Dr. Sidom Watkinsom, vjerojatno najznačajnijim pojedincem u čitavoj povijesti Formule 1.

Romain je zapravo dijete iz braka Švicarca i Francuskinje, rođen je u Ženevi 1986., te pored francuskog ima i švicarsko državljanstvo. Brzine su u obiteljskoj krvi Grosjeanovih: djed Frederic bio je srebrni u veleslalomu na Svjetskom prvenstvu u Aspenu 1950. Zlato je uzeo veliki talijanski majstor Zeno Colò, koji je na istom prvenstvu pobijedio i u spustu, a bio srebrni u slalomu. Unuk se ipak nije odlučio za snijeg, nego za oktanski sport i odmah počeo pokazivati brzinu. Formula Junior, Formula Renault, Formula 3, GP2, Auto GP… osvajao je državne, kontinentalne i svjetske titule u svim manjim kategorijama u kojima je nastupio, nametnuvši se kao jedan od najvećih dolazećih talenata prvog desetljeća novog milenija.

A onda je sve zamalo upropastio očajnim nastupom u debitantskoj F1 sezoni.

Nelsinho Piquet imao je užasnu sezonu u Renaultu 2009., te je nakon 10 utrka bez bodova najuren, što će uskoro rezultirati otkrićem Crashgatea, vjerojatno najvećeg skandala u čitavoj povijesti Formule 1. U posljednjih ga je sedam utrka zamijenio dotad testni vozač, Grosjean, koji će, ako išta, biti još i gori, završivši sezonu bez ijednog boda. U prve tri utrke imao je sudare u prvom krugu, što će postati možda njegovo najprepoznatljivije obilježje. Pomalo iznenađujuće, samo je devet puta u karijeri, uključujući i ovu posljednju utrku, odustajao nakon tih sudara na startu, ali bilo ih je mnogo više u kojima nije pokupio neko terminalno oštećenje bolida.

Ostavio je toliko loš dojam da se nije činilo vjerojatnim kako bi mogao ponovo dobiti priliku, ali nakon cipele iz Renaulta nastavio je gdje je ranije stao, dominirajući manjim serijama. To ga je vratilo u fokus Lotusa, momčadi nastale nakon što se Crashgateom posramljeni Renault na nekoliko sezona povukao iz Formule 1. Impresivan na testiranjima, dobio je priliku 2012. postati stalni vozač uz Kimija Räikkönena. U sljedeće je dvije sezone bolid bio vrlo brz, osvajali su četvrto mjesto u konstruktorskom poretku, a Kimi je dvaput uspio i pobijediti. Grosjean mu nije mogao parirati, ali nije bio ni deklasiran: završio je respektabilni osmi i sedmi u vozačkom poretku, ugrabio devet od ukupno 10 postolja u karijeri, jednom odvezao i najbrži krug.

Sedam godina čekanja

Bio je na korak do proboja u elitu, na stazi nerijetko ravnopravan najboljima… No, i dalje je prečesto pokazivao tamnu stranu, nepromišljene poteze kojima bi izazivao sudare i dovodio u opasnost i sebe i druge vozače.

Najdramatičnija se takva situacija dogodila na startu VN Belgije 2012., kada je u La Sourceu stisnuo Lewisa Hamiltona u zid, izazivajući opći krkljanac u kojem su ispali i Alonso, Sergio Pérez i Pastor Maldonado. Grosjean je opleten po džepu s 50.000 eura, ali i dobio zabranu nastupa na jednoj utrci, kao prvi vozač još od 1994. Usprkos tome, tada su se upravo on i Pérez doimali kao vozači koji su jako blizu ostvarenju prve pobjede. Sedam godina kasnije, obojica je još čekaju.

No, za razliku od Meksikanca kojemu usprkos tom nedostatku pobjede renome samo raste, njegov je iza te 2013. u više-manje konstantnom padu.

Doduše, nije sve bilo tako loše, u Lotusu je nakon Kimijeva odlaska dvije godine uredno pobjeđivao Maldonada, ali to više govori o kvaliteti potonjeg… Drame nije bilo ni u prvoj sezoni u Haasu, razbio je Estebana Gutiérreza kao beba zvečku… No, i uz poneki solidan rezultat, ipak više nije izgledao kao vozač koji može napredovati. Osim politički: godine 2017. je postao jedan od čelnika udruge vozača, a tu čast otada dijeli sa Sebastianom Vettelom. Iste je sezone sa suprugom izdao i svoju prvu knjigu, kuharicu naslova Cuisine et Confidences.

Problemi su počeli dolaskom Kevina Magnussena u Haas. Danac kojega se također smatra protraćenim talentom, a nije baš ni mister simpatičnosti, pokazao se kao brži i kompletniji vozač od Grosjeana. Ne odmah — Francuz je 2017. još završio ispred, ali nakon toga je uslijedilo potpuno potonuće forme i iz Haasa je Magnussen, kako je bolid postajao slabiji, izvlačio sve veću prednost u odnosu na kolegu. Usto, Romain drži još jedan neslavni rekord, mada vjerojatno ne zadugo: otkako su 2014. uvedeni kazneni bodovi za budalaštine izvedene na stazi, nitko ih nije skupio toliko, čak 21. Doduše, Kvjat i Max Verstappen, obojica s manje nastupa u tom razdoblju od Grosjeana, imaju ih po 19, tako da će uskoro biti potisnut i s vrha te liste.

Pri vrhu je još nekih, uglavnom neslavnih. S Nicom Hülkenbergom dijeli četvrto mjesto na vječnoj listi vozača s najviše nastupa bez pobjede, a na onoj vozača bez ijednog pole positiona je drugi, iza Péreza. U top 10 je i među vozačima koji su vodili najviše krugova u karijeri bez pobjede, od (polu)aktivnih i opet je ispred samo Hülkenberg. Jedan je od samo četvorice vozača u povijesti (Pérez je u Bahreinu zamalo postao peti) koji su završili dvoznamenkast broj puta na postolju, a da se nikada nisu uspeli na najvišu stepenicu — samo su Nick Heidfeld, Stefan Johansson (ako ste se pitali što je s njim danas, čovjek se, i to dosta uspješno, posvetio — slikarstvu!) i Chris Amon ispred.

Kraj karijere?

Da se umirovio tri godine ranije, Romain bi ostao upamćen kao vrlo solidan vozač, zamalo pa pobjednik utrke, ali od 2018. do danas pretvorio se u karikaturu sebe; sve su loše strane i dalje prisutne, a dobrih više nema niti u tragu.

Uostalom, i onaj prelazak s lijeve na desnu stranu staze ispred Kvjata, mada možda uvjetovan i izbjegavanjem dijelova drugih bolida, vrlo je diskutabilan potez i čini se da on sam snosi daleko najveću odgovornost što je do nesreće uopće došlo. Mala mu je utjeha što je ove godine osvojio dva boda, a Magnussen samo jedan, tako da obzirom na Haasovu formu ima lijepu šansu da i u, izvjesno, oproštajnoj sezoni potuče momčadskog kolegu, mada je to suprotno dojmu koji njih dvojica ostavljaju na stazi.

Već je najavljeno da ga na pretposljednjoj utrci sezone mijenja Pietro Fittipaldi, unuk dvostrukog svjetskog prvaka Emersona, a vrlo je vjerojatno da se neće vratiti u kokpit ni tjedan dana kasnije, na završnici sezone u Abu Dhabiju, odnosno da je ovom nesrećom završila njegova F1 karijera.

Najavljivao je da razmišlja o Indyju, već je ranije pokazao da bi mogao biti odličan vozač utrka izdržljivosti, a kakav je to Francuz koji bar jednim okom ne mjerka 24 sata Le Mansa… Opcija za nastavak karijere ima, ali činjenica je da nakon ovakvih nesreća vozači znaju prelomiti i naprasno odustati od svega, tako da tek treba vidjeti što će dalje biti s njim. Činjenica je da je otac troje djece, o čemu će vjerojatno nakon ovoga početi intenzivnije razmišljati.

A i da će ubuduće 29. studenoga moći slaviti kao svoj drugi rođendan.