Ove subote, 10. lipnja, pred odavno rasprodanim gledalištem će točno u četiri popodne početi 91. utrka 24 sata Le Mansa. Karte nikad nisu tako brzo planule jer svi svjetski fanovi ove legendarne utrke žele biti na njoj upravo ove godine, iz dvaju razloga. Prvi je 100. obljetnica prve utrke, popraćena svečarskim raspoloženjem i nizom popratnih događaja, tako da će i ljubitelji povijesti imati što za vidjeti. Drugi je nevjerojatna konkurencija: čak se sedam proizvođača bori za pobjedu u najjačoj hypercar kategoriji. Pokazatelj je to da su nova pravila pogođena, čim su uspjela privoljeti tako ugledna imena na povratak ovoj utrci, u nekim slučajevima i nakon više desetljeća. Svatko može izabrati svog favorita u ovogodišnjoj utrci, konkurencija je uistinu bogata, ali ja nemam problema otkriti vam za koga i zašto navijam.
Navijam za Peugeot. Bilo bi prekrasno da obljetnica bude obilježena pobjedom domaćeg, francuskog proizvođača.
Uostalom, i na prvoj su utrci 1923. pobijedili domaćini, André Lagache i René Léonard, vozeći Chenard & Walcker. Utrka je zamišljena kao ultimativni test izdržljivosti serijskih automobila, nadmašivši duljinom i zahtjevnošću sva ranija natjecanja na kružnim stazama. Pravilnikom je čak bilo predviđeno da otvoreni automobili moraju dio vremena voziti s podignutim platnenim krovom. Ubrzo su se uključili međunarodni proizvođači i francuske su marke ostvarile poneku pobjedu, ali nikad nisu ostvarile onakve periode dominacije poput nekih étrangera.
Zapravo, među devet francuskih proizvođača s upisanim pobjedama, najviše ih, po tri, imaju Matra-Simca i Peugeot. Kako Matra odavno ne postoji, a Mate Rimac valjda nije dao zeleno svjetlo za Bugattijev povratak, oči Francuske će na utrci, koja ondje ipak znači malo više nego drugdje, biti uperene u Peugeot. U dosadašnjim utrkama Svjetskog prvenstva nije bio bolji od petog mjesta, ali kod kuće će ipak biti nešto posebno.
Uvođenje hypercar kategorije najnovija je slamka spasa koja je osigurala zanimljivost ove utrke u sezonama koje dolaze i vratila neka velika imena na grid
Navijam za Vanwall. Ok, Le Mans možda jest u Francuskoj, ali nemojmo se zavaravati, to je primarno britanska utrka. Otkako je Bentley pobijedio već u drugom izdanju 1924., nigdje nema toliko fanatizma vezanog za ovu utrku, a i većinu publike uz stazu najčešće čini ekipa pristigla s druge strane La Manchea. Bez britanske opsjednutosti, pitanje je bi li Le Mans uopće i preživio.
Čak su 33 britanska vozača pobjeđivala ondje (više i od Francuza), a legende o jedinim pobjedama Aston Martina i McLarena pridružile su se onima o sedam Jaguarovih i šest Bentleyjevih pobjeda. Vanwall je bila legendarna engleska momčad Formule 1 i, mada je ovaj današnji bolid zapravo austrijsko-njemačke proizvodnje, ipak je i jedina ovogodišnja poveznica britanskih proizvođača s hypercar klasom. Objektivno, najslabiji je predstavnik u njoj i neće pobijediti. No, barem Aston Martin ima lijepu priliku u najslabijoj LMGTE Am klasi.
Izvorni duh natjecanja
Navijam za Ferrari. Deveterostruki pobjednik (a i Alfa Romeo je ostvario četiri pobjede u vrijeme kad je Enzo Ferrari vodio tu trkaću momčad) ali uz posljednji trijumf još davne 1965., Ferrari se vratio nakon 50 godina.
Dobro, bilo je privatnika i modela po manjim klasama, ali ovo je uistinu prvi puta nakon 1973. da dolazi (polu)tvornička momčad i to s velikim ambicijama. Nerijetko najbrži u jednom krugu, kao i u kvalifikacijama, ali još nedostaje ‘ono nešto’ da bi Ferrari bio al pari Toyoti. U svim je dosadašnjim utrkama ove sezone završavao na postolju, ali nije još uspio i pobijediti. Kada bi Ferrariju to uspjelo ovog vikenda, već u prvoj sezoni nakon povratka, bila bi to sjajna i svugdje dobro prihvaćena priča. Prisjetimo se, Ferrari je legendu, čak i više nego u Formuli 1, gradio dominacijom u Le Mansu, te se u svih ovih 50 godina snažno osjećalo da nedostaje.
Navijam za Glickenhaus. Amerikanci su u ovih 100 godina ostavili dubok trag, najčešće baziran na individualnom zanosu pojedinaca poput Briggsa Cunninghama i Dona Panoza. Ljudi su čije su momčadi automobilima vlastite konstrukcije dolazile jako blizu pobjedi na Le Mansu, ali ipak je nikad ne bi uspjele i ostvariti (slično Mariju Andrettiju u vozačkoj konkurenciji), a James Glickenhaus je nastavljač te svijetle tradicije.
No, za razliku od većine, on je u hypercar kategoriji prisutan od samih početaka, tako da možemo biti svjesni da je njegova borba uglavnom protiv Vanwalla i bržih Oreca iz najbrojnije LMP2 kategorije, a da nemaju baš sape za ozbiljnu borbu protiv velikana. Američku fascinaciju Le Mansom potvrđuje i nastup momčadi Hendricks Motorsports sa Chevrolet Camarom prilagođene NASCAR specifikacije. Fenomenalno su brzi u jednom krugu, u rangu LMP2 bolida, ali mogu li izdržati 24 sata?
Navijam za Cadillac. Marka koja vjerojatno zvuči najnevjerojatnije prosječnom gledatelju zapravo je povezana s ovom utrkom još od 1950. Ne, nikad nije bila blizu pobjede, ali ima top 10 plasmane i podsjeća na izvorni duh natjecanja.
Zašto se proizvođač limuzina, bez gotovo ikakvih dodirnih točaka sa sportom, ne bi nadao pobjedi? Objektivno, Cadillac će se u najboljem slučaju boriti s Porscheom, korak iza glavnih favorita, ali vreba iz sjene i, da kojim slučajem pobijedi, to ne bi bilo na ‘američki’ način. Ne onako kako je to Ford učinio 1960-ih, pomevši konkurenciju neusporedivo većim budžetom. Nažalost, upravo od tog Fordova dolaska Le Mans se nepovratno promijenio, a pobjednički automobili uglavnom prestali imati gotovo ikakvih dodirnih točki sa cestovnima. Romantično doba utrke zamijenjeno je profesionalnim.
Povratak s ruba gašenja
Navijam za Porsche. Proizvođača koji je u profesionalnom razdoblju utrke postao sinonim za nju, više nego ma tko drugi, ikad. Prvu od rekordnih 19 pobjeda (drugi na vječnoj listi je njegov bratić Audi s 13, iz vremena najvećeg, Toma Kristensena) ostvario je 1970. modelom 917, a ako nešto ne smijete učiniti u Le Mansu, to je kladiti se protiv Porschea.
Svakako, ovo nisu 1970-e i 1980-e, vrijeme Jackyja Ickxa i gotovo totalne dominacije, ali i nakon toga bi Porsche, gotovo u svakom povratku, uspio doći do još poneke pobjede, posljednji puta ne tako davne 2017. LMDh izazivač oznake 963 doima se kao treći najbrži bolid na gridu, ali brzina nipošto nije jedini faktor koji odlučuje na utrci od 24 sata. Dodatni razlog da se Porsche shvati ozbiljno je detalj o tome koja momčad nastupa s Porscheima — ni manje ni više nego Penske, najuspješnija ekipa u povijesti američkog automobilističkog sporta. Nedavno je opet osvojila Indy, ima pobjedu u Formuli 1 i Le Mans je jedini veliki skalp iz svijeta utrka koji joj još nedostaje…
Navijam za Toyotu. Japanska je marka 2018. napokon prekinula višedesetljetni niz razočaranja i pehova i od tada ne prestaje gaziti sve pred sobom. U Le Mans dolazi po šestu uzastopnu pobjedu, i to nakon što je dobila prve tri ovogodišnje prvenstvene utrke.
Realno, ne poklopi li se neka enormna količina pehova, u tome će i uspjeti, čak i ako je u kvalifikacijama iza Ferrarija. Konkurenti teško mogu do pobjede ako makar i jedna od dviju Toyota na gridu ima koliko-toliko mirnu utrku. No, govorimo o 24 sata Le Mansa — gdje ama baš nitko, nikad, nije mogao očekivati koliko-toliko mirnu utrku. Svakako, mrvicu sam lagao i zapravo ću ponajprije navijati protiv Toyote, a za sve ostale — no, s druge strane, nije baš da pamtim da mi je ikada uspjelo navijati protiv Kamuija Kobayashija… Kada ga već spominjem, ima na gridu i podosta drugih bivših F1 vozača, pa i prvaka, ali i celebritya, legendi drugih kategorija… Ma neću uopće o imenima; tko god nešto znači, bit će ondje i navijam da svima bude dobro, da ne bude ozbiljnijih incidenata i da gledamo lijepu i uzbudljivu utrku.
Zapravo, vjerujem da ste već shvatili u čemu je poanta.
Navijam za Le Mans.
Tijekom 100 godina ova je utrka nekoliko puta bila na rubu gašenja, gurana izvan fokusa uzletima nekih drugih trkaćih serija ili nečijom ‘dosadnom’ dominacijom, ali svaki bi se put nekako uspijevala izvući. Uvođenje hypercar kategorije najnovija je slamka spasa koja je osigurala zanimljivost ove utrke u sezonama koje dolaze i vratila neka velika imena na grid. Stoga se ovogodišnjoj utrci veselim više nego ma kojoj drugoj u ovom tisućljeću.
Jer će, tko god završio prvi, Le Mans opet pobijediti.
