Postoje povijesni trenuci, oni u kojima se određuje budućnost nekog sporta, a ponekad nema šanse da ste ih svjesni onda kad se odvijaju pred vašim očima. U Formuli 1, primjerice, postoje vozači čije debije svi pamte. Većina ljubitelja ovog sporta naizust će vam znati ispričati sage o prvim nastupima Michaela Schumachera, Sebastiana Vettela, Lewisa Hamiltona, Jeana Alesija ili pak oca i sina Villeneuvea. Nisu to bile pobjede iz prvog pokušaja, ali nedvosmislena pokazivanja kasnije veličine svakako jesu.
Nino Farina i, računamo li Indy 500, Johnnie Parsons u statistici imaju ubilježene pobjede u prvim nastupima, zato što je do njih došlo 1950., u prvoj sezoni Svjetskog prvenstva. Giancarlo Baghetti taj je podvig napravio 1961., u prvoj sezoni novih, drastično izmijenjenih pravila, pod čudnim okolnostima. FISA (Federazione Italiana Scuderie Automobilistiche) je uspjela s Ferrarijem dogovoriti najam jednog primjerka novog modela 156, slavnog bolida s njuškom morskog psa koji će izdominirati sezonom, dovesti Phila Hilla do titule, a njemačkog plemića Wolfganga von Tripsa u smrt.
Ideja je bila promovirati mlade talijanske vozače, a Baghetti je prvi dobio priliku i fenomenalno je iskoristio. U prva tri nastupa zabilježio je tri pobjede — prvo u neprvenstvenim utrkama u Siracusi i Napulju, a potom i na Velikoj nagradi Francuske u Reimsu, nakon odustajanja tvorničkih, snažnijih Ferrarija i velike borbe s Danom Gurneyom u Porscheu. No, Baghetti više nikad u karijeri neće uspjeti ponoviti ništa slično, mada je još iste sezone ostvario jednu neprvenstvenu pobjedu i s Porscheom. Sada u tvorničkom, ali mnogo slabijem Ferrariju, 1962. je ostao u dubokoj Hilllovoj sjeni, mada je nadmašio cjenjenije momčadske kolege, uključujući Ricarda Rodrígueza, a potom otplutao izvan svjetala F1 pozornice…
Talijan je svakako bio dobar vozač, kasnije je 1966. Abarthom 1000 postao i europski prvak u klasi u ETCC-u, potom uspješan novinar i fotograf, ali ne i prava F1 legenda, kako bi se moglo pretpostaviti na bazi debitantske prvenstvene pobjede, pothvata koji, 60 godina kasnije, više nitko nije ponovio.
Za razliku od Montoye, nije igrao za raju. Za razliku od Kimija, nije zanemario taktiku. Pa ipak je barem pola karijere proveo u nižerazrednom Vratniku
Ove godine imamo trojicu debitanata — to su Yuki Tsunoda, Mick Schumacher i Nikita Mazepin, ali prilično je jasno da nitko od njih neće, ma što kasnije napravio u karijeri, pobijediti u prvom nastupu. Dakako, druga bi priča bila da neki debitant vozi Mercedes-AMG F1 W12 E Performance, današnji ekvivalent Baghettijevu debitantskom bolidu.
Ipak, ne smijemo zaboraviti da je vrlo teško boriti se za sam vrh u debiju: u posljednjih 60 sezona, nakon Baghettija, u prvom su nastupu vodili još samo Jacques Villeneuve, Hamilton i, u svom jedinom, bizarnom F1 nastupu, Markus Wilkenhock u Spykeru na kišnoj Velikoj nagradi Europe 2007. Svakako se vrijedi prisjetiti i dvojice velikana koji su u prvom nastupu osvajali pole position, Marija Andrettija i Carlosa Reutemanna (i Villeneuve mlađi je to uspio), te najbržeg kruga u debiju Nice Rosberga. Ponegdje ćete pronaći i podatak kako je Masahiro Hasemi ostvario najbrži krug u jedinom F1 nastupu, na onoj ludoj kišnoj utrci u Japanu 1976., ali to je odavno opovrgnuto. Čak i plasirati se na podij u debiju iznimno je teško: u 40-ak godina koliko pratim ovaj sport, to je, osim Villeneuvea i Hamiltona, uspio još samo odnedavno iz F1 umirovljeni Kevin Magnussen.
Trojac za budućnost
Uglavnom, shvatili ste, jako je teško nametnuti se već u debiju i tek retrospektivno možemo ocijeniti veličinu neke generacije debitanata. A u ‘mojem’ vremenu, dvije su nedvojbeno najkvalitetnije berbe bile one iz 1984. i 2001., pri čemu, nažalost, gotovo nitko iz njih nije ostvario svoje puni potencijal.
Na legendarnoj stazi Jacarepaguá, kasnije razrušenoj u sklopu izgradnje objekata za Olimpijske igre u Rio de Janeiru, 25. ožujka 1984. pojavila su se čak petorica debitanata. Najbolji od u kvalifikacijama bio je domaći Tolemanov vozač, stanoviti Ayrton Senna, na 17. mjestu. To se ne doima osobitom podvigom, ali 18. u kvalifikacijama, njegov momčadski kolega i višestruki motociklistički prvak Johnny Cecotto bio je gotovo dvije sekunde sporiji od njega…
Impresivan je bio i Sennin veliki konkurent iz Formule 3, Martin Brundle. On je svoj Tyrrell dovezao do 19. mjesta i bio najbrži među vozačima bolida bez turbo motora. Momčadski kolega, također debitant, Stefan Bellof, smjestio se četiri mjesta iza njega na gridu. Debitirala su i dvojica francuskih vozača, koje ipak smatram manje bitnima u ovoj priči. François Hesnault u dvije će sezone voziti za Ligier, Brabham i Renault, nipošto slabe momčadi, ali neće ostvariti ni boda, a u povijest će ući ubilježen samo kao prvi vozač koji je tijekom neke utrke na bolidu imao onboard kameru. Philippe Alliot zadržat će se u F1, s prekidima, desetak godina i ubilježiti troznamenkast broj nastupa, uz samo sedam skupljenih bodova, ali i triput biti treći na Le Mansu.
Vratimo se Senni, Brundleu i Bellofu, trojcu koji je onomad, ma koliko to danas čudno zvučalo, trebao predstavljati budućnost Formule 1.
Senna se već u prvom krugu probio do 13. mjesta, a odmah iza njega našla su se obojica Tyrrellovih vozača. Već u drugom krugu Bellof se probio ispred Senne — to je dobitak od 10 mjesta u odnosu na startnu poziciju… Pritom morate znati da je Tyrrellov Ford-Cosworth DFY razvijao oko 530 KS, Tolemanov turbo Hart oko 560, a svi ostali turbo motori između 620 i 660 KS. Oni koji razumiju sport, znali su što znače pozicije na kojima su vozili u odnosu spram stvarnih vrijednosti bolida.
Nažalost, Senna i Bellof su, zbog kvarova, bili prva dvojica vozača koji su morali odustati na toj utrci, ali Brundle je nastavio uporno voziti i završio na vrlo impresivnom petom mjestu. Kasnije će, zbog varanja pri nadolijevanju goriva, svi rezultati Tyrrella biti izbrisani, a momčad diskvalificirana, ali čak i s kalkuliranjem elementa varanja, ono što su njegovi debitanti radili te sezone ostaje impresivno.
Svi znate za priču o kišnoj utrci u Monaku, onu koja je na mapu stavila i Sennu i Bellofa, ali samo utrku potom, u Detroitu, do drugog će mjesta stići — Brundle. Medijska pozornost bila je više na ostaloj dvojici, ponajprije zbog Senninih fantastičnih kvalifikacija i Bellofovih spektakularnih pretjecanja i probijanja u utrkama, ali rezultatski im je Brundle bio uz bok.
Onaj krug u Nürburgringu
Nažalost, on je de facto i prvi otpao iz priče o budućim velikanima, nakon stravične nesreće u Dallasu, samo utrku nakon uspjeha u Motownu. Slomio je obje noge, pri čemu je lijeva bila u tako lošem stanju da su liječnici ozbiljno razmišljali o amputaciji. Nikada više nije mogao trčati niti se koristiti lijevom nogom za kočenje. S takvim će hendikepom ostvariti devet podija i karijeru dulju od desetljeća u Formuli 1, te pobijediti na Le Mansu, a potom postati jedan od najboljih televizijskih komentatora u povijesti ovog sporta. Mnogi ga danas doživljavaju samo kao osrednjeg vozača, ali ja vam pod materijalnom i krivičnom odgovornošću tvrdim da bi bez te nesreće u Dallasu bio višestruki pobjednik utrka i vjerojatno se nekom prilikom i borio za naslov.
Bellof je otišao 1985., nažalost zauvijek, nakon sudara s Jackyjem Ickxom na utrci izdržljivosti u Spa-Francorchampsu, navodno s već potpisanim ugovorom za Ferrari za sljedeću sezonu. Službene mu statistike tako pripisuju samo četiri osvojena boda u Formuli 1, a one neslužbene ga stavljaju na mjesto jednog od najvećih izgubljenih talenata u povijesti te discipline. I naravno, tu je i onaj krug…
https://www.youtube.com/watch?v=vHPiiHDZUro&ab_channel=YourResidentPetrolhead
6:11,13.
Pole position za 1000 kilometara Nürburgringa 1983.
6:11,13.
Ako još niste shvatili, 6:11,13.
Ako i dalje ne shvaćate, imate tu, na klik-dva, puno lijepih tekstova o nogometu, košarci, borilačkim sportovima, skijanju… Sve je to lijepo, sve su to pravi, dapače i praviji sportovi, u kojima ne ovisite o snazi motora i aerodinamici bolida, i njima se bave razni sjajni ljudi koji su u svojim veličanstvenim karijerama napravili kojekakve podvige.
I koji nikad nisu vozili 6:11,13 na Nordschleifeu, utegnuti u sjedalo Porschea 956.
Uglavnom, prošla je ta’85., Ripperu je bilo lijepo na moru, Live Aid je potaknuo svijet na humanitarne akcije, a Senna je počeo pobjeđivati. I ostao jedini sposoban pobjeđivati od najtalentiranije generacije koju sam dotad vidio. Ni desetljeće potom, ostat ćemo uskraćeni i za njegovo majstorstvo, i njegova će karijera ostati nedorečena, prekinuta u trenutku kada su pred njim, najvjerojatnije, bili novi naslovi, rekordi i pobjede.
Za susret s generacijom koje će talentom biti usporediva, a rezultatski i nadmašiti onu iz 1984., morat ću pričekati na novo tisućljeće. Morat ćemo pričekati 4. ožujka 2001.
Rookieji u Melbourneu
Na početku nove sezone momčadi su došle u Melbourne, a na gridu smo imali četvoricu debitanata.
Za razliku od 1984., jedan od njih je već bio velika zvijezda i nije morao prolaziti kroz period kaljenja u manjim momčadima: Juan Pablo Montoya osvojio je sve što se moglo u Americi i došao je ravno u Williams, treću najbolju ekipu na gridu — doduše, s enormnim zaostatkom spram prve dvije u prethodnoj sezoni. On je, očekivano, u kvalifikacijama bio i najbolji od debitanata, mada je njegovo 11. mjesto bilo prilično razočaravajuće, više od sekunde iza momčadskog kolege Ralfa Schumachera.
Ugodno je zato iznenadio Sauberov rookie Kimi Räikkönen. Finac je bio predmet velikih kontroverzi i prepucavanja prije početka sezone, jer je neuobičajeno dugo ostao u kartingu i tek se dobrano punoljetan počeo natjecati u manjim formulama. Iza sebe je imao samo 23 utrke u formulama Ford i Renault, te su ga mnogi smatrali premalo iskusnim za najjaču kategoriju. Dugo je vladala neizvjesnost o tome hoće li uopće dobiti superlicencu, ali Peter Sauber je na osnovi testova odrađenih tijekom 2000. dobro znao kakav dragulj ima u rukama. Kimi se kvalificirao 13., nešto više od tri desetinke iza vrlo dobrog momčadskog kolege Nicka Heidfelda.
Na 18. se mjestu našao Arrowsov novi Brazilac Enrique Bernoldi, nebitan za ovu priču. U sezoni i pol u Formuli 1 nije ga upamtio nitko osim Davida Coultharda, koji ga je 40-ak krugova neuspješno pokušavao proći u Monaku, gledajući kako mu pritom gasnu šanse da ostane ozbiljan konkurent starijem Schumacheru u borbi za titulu.
Mnogo zanimljiviji bio je vozač na 19. startnom mjestu.
Fernando Alonso u tom je trenutku bio treći, a danas je sedmi na vječnoj listi najmlađih vozača koji su dobili priliku nastupiti u Formuli 1, a već i taj podatak govori o rano prepoznatom talentu. No, najnevjerojatnijim se ipak činilo to što je njegova momčad, Minardi, uopće na gridu.
Šest i pol tjedana ranije, novi je vlasnik momčadi, australski zrakoplovni tajkun Paul Stoddart, ušetao u tvornicu u Faenzi kako bi vidio što je zapravo kupio. Naišao je na halu u kojoj je bio drveni model bolida za novu sezonu i 40-ak preostalih radnika. Iz Engleske je potom doveo sve djelatnike svoje F3000 momčadi i tih je, za današnje, pa i tadašnje pojmove nezamislivih 80-ak ljudi, u šest tjedana 24-satnim radom uspjelo napraviti bolid. Alonso i Stoddart su osobno pomagali i šarafili neke dijelove… Drugi bolid, za Tarsa Marquesa, prvi je puta sastavljen tek u Australiji u boksu, noć prije treninga.
Kolumbijac bez hladne glave
Samo je Montoya od debitanata imao spektakularan start, ali i odmah pokazao sve ono što će mu obilježiti karijeru. Do kraja startno-ciljne ravnine pretekao je petoricu vozača, samo da bi se prekočio, izletio, izgubio nekoliko mjesta i zamalo pokupio Oliviera Panisa pri povratku na stazu. U trećem se zavoju sudario s Jaguarom Eddieja Irvinea u preambicioznom pokušaju pretjecanja, izbacivši ga sa staze. Kimi je izgubio nekoliko pozicija, a Alonso ostao na onoj na kojoj je i startao. Kasnije, kako je utrka odmicala, sva trojica su napredovala u poretku. Montoyi je otkazao motor, Kimi završio šesti, u bodovima, a Alonso 12.
Minardi naprosto nije mogao do bodova, ali Fernando je vožnjama u debitantskoj sezoni dovoljno impresionirao da dobije poziv iz Renaulta, gdje će prvo biti testni, a potom i regularni vozač. Kimi je u ne predobrom Sauberu još triput stizao do bodova i impresionirao obje najveće momčadi. McLaren će ga pokupiti već sljedeće godine, a Ferrari markirati kao vozača predodređenog da jednog dana naslijedi Schumachera.
No, Montoya je izazivao daleko najviše pozornosti. Na trećoj utrci sezone, u Interlagosu, McLarenu Mike Häkkinena se na startu ugasio motor, te je na stazu izašao sigurnosni automobil, a kada je nakon dva kruga izašao, Montoya je u spuštanju prvi zavoj zaskočio Schumija i preuzeo vodstvo. Bio je to onaj ‘mangupski’ potez na kakav baš i nismo navikli od ostalih Michaelovih suparnika tih sezona, te smo se svi ponadali da je riječ o početku jednog divnog rivalstva.
No, mada je u sljedećim sezonama bilo još lijepih duela, pa i bizarnih sudara, do pravog rivalstva nikada nije došlo, zbog jednog jedinog razloga. Montoyina karaktera.
Kolumbijac je imao sve potrebno za najviše dosege, osim dostatno hladne glave. U šest sezona u Williamsu i McLarenu ostvarit će za svoj talent preskromnih sedam pobjeda, 13 pole positiona i 12 najbržih krugova, ali samo je 2003. imao priliku doći do titule, te kombinacijom nekoliko faktora ostao bez nje. Nažalost, u predzadnjoj utrci sezone, kada će izgubiti i matematičku šansu za osvajanje naslova, grubo je pokraden besmislenom kaznom za sudar s Rubensom Barrichellom, ali veliko je pitanje bi li i bez tog nepotrebnog navođenja vode na Ferrarijev mlin uspio do naslova.
Dva Kimijeva desetljeća
Govorimo li o onom pomalo apstraktnom pojmu čiste brzine, JPM je definitivno jedan od prirodno najbržih vozača koje sam ikada gledao, ali i na stazi i izvan nje sklon nepromišljenim potezima i pretjerivanju, ujedno i bez dojma da je s godinama postajao racionalniji i zreliji, bez čega nema pravih prvaka. Ostaje žal za propuštenim prilikama, ma koliko fascinantnu karijeru imao: dvije pobjede na Indy 500, i to s razmakom od 15 godina, CART titula, tri pobjede na 24 sata Daytone… Osvoji li Le Mans, mogao bi osvojiti i ‘malu’ trostruku krunu. Usto, uz Andrettija i Gurneya, jedan je od samo trojice vozača u povijesti koji su pobjeđivali u Formuli 1, Indy utrkama i NASCAR-u. U svojoj 45. godini i dalje je vrlo aktivan, preklani je s Acurom osvojio IMSA prvenstvo, te je možda i najveći trkaći all-rounder 21. stoljeća.
Räikkönen i Alonso također nisu zanemarivi all-rounderi, ali F1 im predstavlja daleko veći dio CV-a, te 20 obljetnicu debija u toj kategoriji dočekuju kao i dalje njeni aktivni sudionici: Kimi u Alfa Romeu, a Nando u momčadi Alpine. No, i kod njih dvojice postoji dojam da su mogli napraviti više, odnosno da su im karakterne osobine odnijele priliku za većim postignućima.
U Kimijevu slučaju nije toliko riječ o tome da bi propustio neke konkretne prilike; naprotiv, ugrabio je jedinu koju je realno i imao da dođe do titule. Prije toga je dvaput bio doprvak i svakako se može spekulirati što bi bilo da nije bilo ovog ili onog kvara, ili da je Antonio Pizzonia onomad uspio krenuti sa startnog mjesta. No, i on, poput Montoye, u priličnoj mjeri izgleda kao relikt nekih drugih, romantičnijih vremena utrkivanja, ponajprije po hedonističkom pristupu životu. Bilo je poprilično jasno da je osvajanjem te jedne titule ostvario životni cilj i da nakon toga više nema one unutarnje pokretače koji vode najveće do obaranja rekorda i uvijek novih motiva i, ultimativno, titula.
Taj određeni nedostatak fokusiranosti provlači se većim dijelom njegove karijere. Za vrijeme pauze od Formule 1, u WRC-u je bio dobar, ali nije si dao dovoljno vremena, a vjerojatno ni truda, da proba postići i više od toga. NASCAR-u nikada nije dao pravu priliku, mada se doimalo da ima talenta i za tu disciplinu. A i u Formuli 1 imao je on/off periode, pri čemu mu je teško zaboraviti, pa i oprostiti, razdoblje u kojem ga je Vettel gotovo pa ponizio, dok su bili momčadski kolege u Ferrariju.
Ipak, činjenica je da i s tim manama i oscilacijama Kimi i danas, nakon dva desetljeća, ima garantirano mjesto na gridu, da je već poobarao dio rekorda dugovječnosti u ovom sportu, a ostale će poskidati do kraja ove sezone, u kojoj ćemo ga i opet, nažalost, najvjerojatnije gledati kako se muči ponekad proći u Q2 i eventualno u jednoj ili dvije čudnije utrke možda doći do bodova.
Alonso kao Maradona
Od svih debitanata iz 2001. Alonso je ostvario najviše — dvije titule prvaka i 32 pobjede — ali i izgubio najviše.
Zbog specifične kombinacije nesreće i vlastitog karaktera izgubio je najmanje još dvije, a uz ne pretjerano teško zamislive okolnosti i broj titula i pobjeda koje bi ga stavile uz bok Schumacheru i Hamiltonu. U neku ruku, on je najveći gubitnik od ove trojke o kojoj vam pričam; mnogi će i danas staviti ruku u vatru da je upravo on najbolji, najkompletniji vozač u čitavoj povijesti Formule 1 . I sam sam nerijetko sklon takvoj ocjeni, ali sve je u njegovoj karijeri bizarno.
Za razliku od Montoye, nije igrao za raju. Za razliku od Kimija, nije zanemario taktiku. Pa ipak je barem pola karijere proveo u nižerazrednom Vratniku. Podsjeća to pomalo na klubove Diega Maradone, ako hoćete… Uz tu razliku da nogometni fanovi nisu toliko zaluđeni procjenama veličine igrača po broju titula, pa sam prilično uvjeren da nigdje nećete naići na nekoga tko tvrdi da je, recimo, Alessandro Costacurta s osvojenih pet Liga prvaka bolji od Maradone.
Alonso se ove sezone vraća i prilično sam skeptičan. I on je danas nadomak svojih 40, fiziologija čini svoje. Ne sumnjam da će i opet provoditi dobar dio vremena na najvišim objektivno mogućim mjestima kamo njegov bolid spada, ako ne i iznad njih, ali ipak ne vjerujem da su bilo on sam, bilo momčad Alpine sposobni za iskorak na vrh. Za pobjedu u nekoj malo čudnijoj utrci svakako da, no za kontinuitet pobjeđivanja ne.
Bilo bi sjajno da generacijama iz 1984. i 2001. pridodam i neku novu usporedivu. Nekako tipujem da to ipak neće biti ovogodišnja, nego prije ona iz 2019. (George Russell, Lando Norris i Alexander Albon). Dotad uživajmo u onome što nam donosi predstojeća sezona, u kojoj ćemo gledati borbu Kimija i Fernanda s Tsunodom, momkom koji je u trenucima kada su oni debitirali u Formuli 1 doslovno radio prve korake u životu.
