Stirling Moss prvi je na svakoj takvoj listi, a Argentinac među nekolicinom vozača koje ćete, ovisno o preferencijama sastavljača, naći na drugom ili nekom od mjesta u top 10. No, upamćen je i kao jedan od najćudljivijih velikih vozača u povijesti, apsolutno fantastičan kada bi se svi elementi posložili, a nezamjetan kada bi harmonije nestalo — bilo u vezi neke od komponenata bolida, bilo u odnosima unutar momčadi.

Takva je tankoćutnost osobina koja vas u Formuli 1 uvijek i obavezno uništi; to je sport dominantnih alfa-mužjaka koji su u stanju preći preko svakog problema i prepreke te još pritom povesti čitavu momčad sa sobom. Nemate li takvu osobnost, ultimativno se nećete uspjeti popeti na vrh, ma koliko talentirani bili. Pada mi na pamet Heinz-Harald Frentzen, vozač koji me i tijekom karijere nevjerojatno podsjećao na Reutemanna. U njegovu je slučaju dominantni alfa-mužjak Formule 1 njegova vremena, Michael Schumacher, otišao čak tako daleko da mu je preoteo djevojku i, svjesno ili nesvjesno, zauvijek mu usadio osjećaj podređenosti, inferiornosti…

Onima koji su ga poznavali postajalo je očigledno da Argentinac ni sam ne vjeruje u sebe. Opravdano, pokazalo se

Smatrate li usporedbu s Messijem ipak pretjeranom, moram napomenuti kako se, nažalost, Reutemannova smrt očekivala već nekoliko mjeseci. Čitao sam dosta o njemu, sluteći da će me uskoro zapasti pisanje ovog članka. Fasciniralo me koliko puta sam u sjećanjima ljudi iz paddocka, pogotovo onih koji su radili s njim i dobro ga poznavali, nailazio na apsolutne superlative. Kada čovjek koji radi u Formuli 1 pola stoljeća izjavi kako “nije postojao nitko brži od njega za upravljačem bolida”, zamislite se… Naravno, svaka takva izjava na koju bih naišao bila bi nastavljena veznikom “ali”.

I upravo je taj “ali” razlog zašto nikada nije došao do titule, i zašto ga ipak ne pamtimo kao jednog od najvećih, mada je tijekom karijere bio momčadski kolega čak petorici svjetskih prvaka, a trojica od njih naslove su osvajali upravo u tim sezonama.

Pole position u prvoj utrci

Rođen je 1943. u obitelji bogatih uzgajivača stoke, inače švicarsko-talijanskih korijena. Još kao dijete je zbog načina pozivanja stoke dobio nadimak Lole, koji će ga pratiti do kraja života. Mada je strogo odgojen, u internatu koji su vodile časne sestre, zarana se oduševio velikanima utrka 1950-ih, kada je Argentina bila svjetska velesila — osim Fangija, imala je još nekolicinu vozača u svjetskom vrhu. Izrastao je u povučenog čovjeka koji nije mnogo govorio, te je — bizarno, s obzirom na kasniju političku karijeru — uvijek odavao dojam nekoga kome je nelagodno u javnim nastupima. Utrkivanju se posvetio za današnje pojmove nevjerojatno kasno, tek s 22 godine, kada je to mogao financirati samostalno, bez podrške roditelja. Zanimljivo, debitirao je u Fiatu 1500, i kod nas popularnom Tristaću — doduše, s nešto većim motorom…

U drugoj se polovici 1960-ih okitio s nekoliko naslova argentinskog prvaka, a počeo je nastupati i u jednosjedima. Imao se prilike okušati i protiv uglednih europskih vozača, koji su tada još dolazili zaraditi poneki pezos u popularnoj trkaćoj seriji Temporada. Usprkos relativno poodmakloj dobi, odabran je za sudjelovanje u državno financiranom projektu slanja nadarenih vozača na kaljenje u Europu, kamo stiže 1970. Iz prve sezone upamćen je samo po incidentu u kojem je izbacio sa staze Jochena Rindta, ali već je sljedeće sezone postao viceprvak Formule 2, iza Ronnieja Petersona. Titulu je izgubio u završnici sezone, kada je bio nevidljiv na stazi, a potom medijski optužio sportskog direktora Automovil Cluba Argentino, koji je zbog tog medijskog linča čak izgubio posao.

Bernie Ecclestone nanjušio je Loleov talent, ali i izdašnu financijsku pomoć argentinske države, te ga je pozvao u Formulu 1, uz trogodišnji ugovor. Izvorno se u prvoj sezoni više trebao koncentrirati na Formulu 2, ali nakon što je već u prvom nastupu, na domaćoj Velikoj nagradi, osvojio pole position, postalo je jasno da je spreman za najveću scenu.

Zanemarimo li Nina Farinu u prvoj utrci Svjetskog prvenstva uopće, svoj su prvi nastup s polea započeli još samo Mario Andretti i Jacques Villeneuve. Pri čemu je Andretti zapravo prije tog prvog polea već odradio jedne kvalifikacije, u Monzi, ali nije nastupio u utrci nego s Bobbyjem Unserom odletio natrag u Ameriku… Loleov pole još je impresivniji, znamo li da se momčadski kolega, slavni Graham Hill, kvalificirao tek na 16. mjesto…

Ipak, brzina u jednom krugu nikad neće biti predominantna osobina Reutemannovih nastupa. U karijeri će ostvariti ukupno po šest prvih startnih mjesta i najbržih krugova, a čak 12 pobjeda. Prva od njih došla je 1974. u Južnoj Africi, a o progresu vozača koji je tek s 29 godina došao u Formulu 1 najbolje svjedoče bodovi ostvareni u prve tri sezone: 3, pa 16, pa 32. Ostat će u Brabhamu još dvije sezone, 1975. završiti i treći u poretku, ali odnosi u momčadi bit će znatno narušeni nakon što mu je doveden vrlo brzi momčadski kolega Carlos Pace, usto i Brazilac. Lole je taj odabir doživio kao napad na svoj status — kako unutar momčadi, tako i među fanovima na matičnom kontinentu.

Ponižavajući ugovor

Nakon teške nesreće Nikija Laude na Nürburgringu 1976. malo tko je vjerovao da će Austrijanac preživjeti, a kamoli vratiti se utrkama, pa je Ferrari promptno odabrao zamjenu, Lolea. Koji je trebao biti predstavljen tifosima u Monzi, do čega je i došlo, ali u sjeni nevjerojatnog Laudina povratka. Kao dodatni udarac na Argentinčevu psihu, povratnik, koji uopće nije mogao treptati zbog spaljenih vjeđa, bio je brži od njega i u kvalifikacijama i u utrci. Psihološke su se igrice nastavile: na pitanje shvaća li Reutemanna kao konkurenta ili kao kolegu, Lauda je lakonski odgovorio “Ni jedno ni drugo”. Mada je nakon dvije utrke i poveo u prvenstvu, a do polovice se držao al pari, Lole je sezonu završio kao četvrti, 30 bodova iza prvaka Laude, koji usto nije niti vozio na zadnje dvije utrke.

Novi mu je momčadski kolega u Ferrariju postao Gilles Villeneuve, i to je bilo najsretnije razdoblje Reutemannove F1 karijere, bez zakulisnih igrica i pritisaka. Kanađanin je bio spektakularno brz, ali i potpuno iskren — kako na stazi, tako i izvan nje, te su se i uz svu razliku karaktera dobro slagali. Lotus je s efektom prianjanja bio nedodirljiv u 1978., ali Lole je osvojio četiri pobjede i završio sezonu kao trećeplasirani. Te potom napravio najgoru odluku karijere.

Nakon Petersonove smrti u Monzi, Colin Chapman ponudio mu je mjesto u svojoj momčadi za 1979. uz Andrettija, što je objeručke prihvatio. No, Lotus je doživio enormni pad, u čitavoj sljedećoj sezoni nije uspio doći do pobjede, dok je Loleova zamjena u Ferrariju, Jody Scheckter, došao do titule prvaka. Koja bi, gotovo da nema sumnje, bila Reutemannova samo da je bolje procijenio i ostao u Maranellu.

Bile su to sezone ekstremno brzih promjena odnosa snaga, ponajprije zahvaljujući otkrićima na planu aerodinamike, te se potkraj 1979. Williams iskristalizirao kao nova najbolja momčad na gridu. Mada joj je Clay Regazzoni donio prvu pobjedu, momčad ga se odlučila riješiti i dovesti Reutemanna. Još jedan element relativne nepopularnosti među fanovima može biti u tome što je dvaput — prvo u Ferrariju, a potom u Williamsu — izgurao iz momčadi simpatičnog Švicarca. No, Lole je sada imao novi, ponižavajući element, klauzulu u ugovoru koja je jasno govorila da je Alan Jones prvi vozač momčadi, a on drugi. Ipak, to je tijekom 1980. dobro funkcioniralo, Jones je uzeo titulu, a Lole dodao pobjedu u Monaku i treće mjesto u poretku vozača, za osiguravanje Williamsu uvijek najvažnijeg momčadskog naslova.

A onda su stvari pošle po zlu.

Generacijska granica

Početkom 1981. je rat FISA-FOCA bio na vrhuncu. Dio momčadi nije se pojavio na prvoj utrci prvenstva na Kyalamiju, koju je Reutemann lakoćom osvojio. Danas se ta utrka vodi kao neprvenstvena, ali tada još nije bilo sigurno hoće li se bodovati ili ne. Jones je osvojio Long Beach ispred Reutemanna, te su na drugu/treću utrku sezone, na stazu Jacarepaguá, kasnije srušenu za potrebe izgradnje borilišta za Olimpijske igre u Rio de Janeiru, dvojica Williamsovih vozača došli na prilično sličnoj razini forme. No, ondje je Lole bio brži na treningu i vodio u utrci od starta do cilja, uporno i svjesno ignorirajući naredbe iz boksa da propusti Australca. Nikad nije tajio da ih je vidio i svjesno ignorirao, smatrajući da je toga dana brži na stazi, a i da, nakon što je Jones osvojio titulu prethodne sezone, više ne mora pristajati na ulogu drugog vozača.

Očekivano, taj se postupak nije svidio ni Jonesu, koji se odbio pojaviti na proglašenju pobjednika, ni momčadi. Do kraja sezone trajao je rat dvojice vozača, uz momčad otvoreno na strani Australca. No, sudbina se umiješala, Jones je imao nekoliko nepotrebnih odustajanja, a Reutemann pobjeđivao, skupljao bodove i stekao veliku prednost u prvenstvu, 17 bodova ispred Nelsona Piqueta šest utrka prije kraja.

Britanski novinar Nigel Roebuck, koji je u dušu poznavao većinu F1 vozača tog vremena, kaže da je upravo tada počeo shvaćati Loleove probleme s psihom, kada mu se počeo žaliti kako to nije velika prednost i kako nije siguran da će biti dovoljna… Onima koji su ga poznavali postajalo je očigledno da Argentinac ni sam ne vjeruje u sebe. Opravdano, pokazalo se.

Samo jedan podij, u Monzi, nepotreban sudar s Jacquesom Laffiteom u Zandvoortu, slabe vožnje… I uza sve to, na posljednju je utrku prvenstva došao kao vodeći, s bodom ispred Piqueta. Teoretski, i Laffite je mogao do titule, zaostajao je samo šest bodova.

Utrka se održavala na možda i najbizarnijoj stazi u povijesti Formule 1, improviziranoj na golemom parkingu kazina Caesar’s Palace u Las Vegasu, po nesnosnoj vrućini. Već je od prvog treninga postalo jasno da će vozači imati velikih problema izdržati uvjete na stazi, ali i da su Williamsi klasa za sebe. Reutemann je osvojio pole position, ispred Jonesa. No, na utrci je postojao samo Australac, koji je vodio od starta do cilja, dok je Lole odmah počeo padati u poretku. Kada ga je i Piquet pretekao, bilo je to na način koji Brazilcu do danas nije jasan. Komentira kako je vidio Argentinca kako puno prerano koči za jedan zavoj, gotovo kao da ga propušta, bez i najmanjeg traga borbe, pomiren sa sudbinom.

Roebuck priča kako mu je jedan od mlađih vozača (sumnjam na Alaina Prosta ili Nigela Mansella) nakon utrke spomenuo kako ne razumije zašto Reutemann naprosto nije izazvao sudar kojim bi izbacio obojicu sa staze i osigurao titulu. Kasnije je to spomenuo Loleu, koji se potpuno šokirao idejom koja mu uopće nije pala na pamet, jasno nam pokazujući gdje otprilike valja povući generacijsku granicu između džentlmenskog i beskrupuloznog razdoblja povijesti utrka… Uz navodne probleme sa zupčanikom mjenjača, Reutemann je utrku završio osmi, obiđen za krug od Jonesa, a Piquet se probio do petog mjesta i za bod uzeo titulu prvaka.

Ostao je heroj

Po završetku utrke otišao je sam, ne vidjevši ni Jonesa ni nikoga od šefova momčadi. Dva tjedna potom objavio je povlačenje, da bi ga tek nakon toga nazvali iz Williamsa i ponudili mu ugovor za sljedeću sezonu. Posve drukčiju, uvjeravali su ga: Jones se isto povukao, a za partnera mu dolazi mladi Finac Keke Rosberg: talentiran, ali ipak neiskusan. Već i sama činjenica da su mu iz Williamsa ponudili novi ugovor, bez obzira na događaje iz 1981., pokazuje koliko su cijenili njegove vozačke sposobnosti.

Pred početak sezone 1982. predviđala se velika borba za titulu između Reutemanna i Villeneuvea, ali već u svibnju niti jednog niti drugog više neće biti u Formuli 1; Kanađanina, nažalost, ni na životu. Kao nova snaga nakon pobjeda u prve dvije utrke nametnuo se Prost, ali ni on više neće podići šampanjac do kraja te čudne sezone, u kojoj će titulu, sa samo jednom pobjedom, uzeti — Rosberg. Lole je na otvaranju u Kyalamiju završio drugi, ali u Brazilu je vozio izvan bodova, kada je unutar istog kruga napravio dvije gluposti — prvo pri pokušaju pretjecanja udario i izbacio Laudu, a nekoliko zavoja kasnije i Renéa Arnouxa, pri čemu su obojica završili u ogradi.

Samo pet dana nakon te utrke Lole je šokirao svijet Formule 1 još jednim povlačenjem, ovaj put konačnim. Objašnjenja razloga nije bilo, ali mnogima su postali jasni već tjedan dana kasnije, kada se argentinska vojska iskrcala na Falklandskom otočju. Mada to nikada nije direktno potvrdio, bilo je očigledno kako je Reutemann znao ili bar slutio što će se dogoditi te shvatio da neće moći nastaviti voziti za britansku momčad bez dobivanja titule nacionalnog izdajnika… Zanimljivo, jedino se Patrick Head, dugogodišnji tehnički direktor Williamsa, ne slaže s ovom teorijom i uvjeren je kako je Lole otišao jer je naprosto izgubio volju i motiv za utrkivanjem.

Umjesto toga, ostao je heroj. Odradio je dva četverogodišnja mandata na položaju guvernera bogate poljoprivredno-stočarske provincije Santa Fe, dok je na poziciji senatora bio od 2003. do svoje smrti. Prigodom svakih argentinskih predsjedničkih izbora u posljednjih 30-ak godina spominjan je kao mogući predsjednički kandidat, ali nikad se nije odlučio na taj potez, usprkos statusu nacionalne ikone. U nekoliko navrata se nakon umirovljenja ponovo zatekao za upravljačem i podsjetio o kakvom je talentu zapravo bila riječ. Dvaput je pozivan da nastupi na argentinskoj rundi WRC-a — i oba puta završavao reli na podiju, kao treći. Učinio je to 1980. Fiatom 131 Abarth i ponovo 1985., na vrhuncu zloglasne grupe B, u Peugeotu 205 T16. U oba je navrata bio najbolje plasirani južnoamerički vozač, te oba puta završavao i ispred kenijskog asa Shekhara Mehte.

U nekoliko je navrata ponovo sjedao u F1 bolide, obično Ferrarijeve, i svaki puta oduševljavao kompetitivnošću postignutih vremena, nerijetko dostatnim za vrlo solidnu poziciju na gridu. Svaki bi takav trenutak bio podsjetnik o kako je iznimno talentiranom vozaču, ali i vlastitom najvećem neprijatelju, bila riječ.

Izgubili smo istinsku legendu Formule 1, jednog od velikana nekog drugog, romantičnijeg i zabavnijeg razdoblja utrka, mada i čovjeka koji pristupom životu i utrkama nikada u potpunosti nije pripadao ni tom, ni u ma kojem drugom vremenu.