Zato je možda najbolje i najprikladnije da vam, umjesto klasičnog pregleda godine začinjenog mislima o budućnosti, za kraj 2019. ponudim naprosto izbor (po)najboljih tekstova naših autora, bez nekih dodatnih komentara. Izbor je opsežan i, dakako, sasvim subjektivan; netko drugi bi možda odabrao sasvim druge teme. U njemu je, u odnosu na uobičajeni Telesportov sadržaj, debelo podzastupljena analitika naprosto zato jer se takvi tekstovi obično odnose na tekuće teme i obično nemaju dugi ‘rok trajanja’. Također je i bitno manje nogometa nego što inače imamo na stranici, osobito onog stranog — teme koje sam birao dobrim su dijelom one s kojima autori imaju nešto neposredniji odnos, što nerijetko znači da u njih utisnu i dublji, osobniji pečat. A to je definitivno dobro.

Uglavnom, evo što sam za vas probrao, što želim da primarno ostane iza Telesportove 2019.

Dino Milić-Jakovlić: Shumi, zima jednog lava

Michael Schumacher, ili ono što je ostalo od njega, danas navršava 50 godina

Vozači utrka podsjećaju, ili su bar nekada podsjećali, na pomorce iz slavne Platonove (ne, autor nije Branimir Johnny Štulić, žao mi je ako vam rušim iluzije) podjele ljudi. Kao što su uz žive i mrtve u davnim vremenima, ma i donedavno, postojali pomorci za koje se nije znalo jesu li živi ili mrtvi sve dok se brod ne vrati u matičnu luku ili ne prođe toliko vremena da se izgubi i svaka nada (onaj Erwin Schrödinger se zapravo proslavio samo efektnijim upakiravanjem iste misli), slično je bilo i s vozačima utrka — kada bi otišli na trkaći vikend, nitko nije mogao znati hoće li se vratiti.

Vrlo uskoro u Formuli 1 gledat ćemo i sina Micka,dečkića koji je tog kobnog dana skijao uz tatu, a da možda još ni tada nećemo znati je li Michael živ, mrtav ili pomorac.

Ivan Mlinarić: Kako je propao Medveščak

Nema više ledene groznice u Zagrebu. Ostali su samo najvjerniji

S Gojanovićem pijem kavu u kafiću u Domu sportova, jednom od onih u kojem i zidovi znaju što se sve u klubu događa. Kroasan koji jede dok počinje pričati sa mnom vjerojatno je prvo što je jutros ‘stavio u kljun’, iako je na nogama već nekoliko sati. Izgleda prilično umorno i iscrpljeno, a nekako sam uvjeren da mu je i ovaj naš razgovor tlaka, iako ne odaje takav dojam. I čim krećemo pričati o Medvjedima, kao da mu se mijenja stanje svijesti — postaje lagano euforičan, tlak mu malčice skoči i oči mu se razgorače, a nerijetko mijenja temu jer nije lako premotavati film 10 godina unatrag.

“Pa to je sve iracionalno bilo, to je sve bilo nerealno”, opet priča euforično. “Mi smo iz nekakvog trećeg razreda došli u vrh svjetskog hokeja… Ne znam je li to itko ikad napravio.”

Mihovil Topić: Kuda ide ovaj cirkus

Hrvatski rukomet ni na nebu ni na zemlji

Nemamo ambicije, nemamo vizije i nalazimo se negdje ni na nebu ni na zemlji. Nastavimo li ovako, ići ćemo od natjecanja do natjecanja kao cirkus po seoskim vašarima sve dok ne postanemo lutalice.

A onda neće biti ni Červara, ni sedmog igrača, ni sudaca. Nećemo moći okriviti nikoga osim sebe samih jer ništa nismo propitkivali nego smo se šutnjom pridružili ovim tapkačima po ramenu koji za mjesto u avionu okreću glavu.

Juraj Vrdoljak: Naš klub u ničijem gradu

Borba za Hajduk je borba za Split — ili za ono što je od njega preostalo

Borba za Hajduk nije samo borba za prosperitet jedne nogometne momčadi. To je borba za dušu jednog izgubljenog grada i njegove zajednice kojoj taj klub više nije jedan od nosećih stupova društvenog identiteta, već praktički jedini preostali. Na kraju krajeva, zato se s tom borbom identificira i hajdučka navijačka populacija diljem zemlje, ali i šire — jer, nažalost, niz gradova i mjesta iz kojeg dolaze Hajdukovi navijači nije imalo jedan takav bastion.

Hajduk jest i mora ostati ‘naš’ u gradu koji polagano postaje ničiji.

Toni Lazarušić: Zion, čudo prirode

Nikad još nije postojao netko poput njega. Je li svijet spreman za Williamsona?

Kroz NBA povijest nagledali smo se aerodinamičnih letača, ali ono što Ziona čini posebnom sortom je to što on leti sa svojih 130 kilograma. Williamson je tek 2 kg lakši od Bobana Marjanovića, najtežeg NBA igrača. Tek je za nekoliko kilograma lakši od Shaqa dok je igrao za LSU.

Igrač koji je težak 130 kg ne bi trebao letjeti kao što Zion leti.

Juraj Vrdoljak: Nijedne nema bolje od naše policije

O represivnom aparatu i ophođenju s navijačima

Oni koji zazivaju još represivnije zakone vjerojatno nisu proučili ni sadašnje, jer bi inače znali kako su zapravo vrlo strogi, pogotovo s obzirom na broj incidenata koje se u ovoj našoj “Pendrek ligi”, u kojoj se navijači tjeraju sa stadiona, zapravo i dogode. Naša policija djeluje efikasno i recidivisti dobivaju zaslužene drakonske kazne koje im itekako utječu na kvalitetu života. Ali takvom “efikasnošću” ne utječe na dokidanje problema u samom startu.

Težnja za pravim shvaćanjem ponašanja navijačkih skupina nije “legitimacija nasilja”, već jedini put da se što je više moguće smanje antagonizam i tenzije, što bi uvelike učinilo gradove i stadione sigurnijim i opuštenijim mjestima.

Ivan Ramljak: Matti, pijanac među anđelima

Kako je letio i izgorio Nykänen

“Postoje dvije vrste ljudi. Neki uzimaju droge, neki se bave sportom, neki jure uokolo dok ne izgore, a neki samo spavaju. Ja sam jedan od onih koji spava, bavi se sportom, vodi ljubav i ubija se u pojam. Ponekad u tom procesu izubijam i neke druge osobe…”

Odgovor na pitanje o razlogu svoje dominantnosti koji bi dao sam Matti, vjerojatno bi bio jedan od njegovih zen one linera koje je kasnije pretvarao u “humorne pop rock” pjesme – “Ehka otin, ehka en”, ili u prijevodu: “Možda sam popio, a možda i nisam”.

Velimir Grgić: Oscar za ludilo

Penjanje na ogromne, strme stijene bez ikakve zaštite? Da, i to je sport

Kako izgledaju oči čovjeka koji svojevoljno gleda smrti u oči? Kao da pripadaju nekome tko je proveo mladost vježbajući vještinu zagrljaja. Kako naučiti zagrliti pripadnike iste vrste i smijati se njihovim šalama? Treningom. Ponekad taj trening nije ništa lakši od onog potrebnog za slobodno penjanje po vertikalnim komadima kamena.

Za Alexa Honnolda, najpoznatijeg svjetskog free solo penjača i čovjeka s golemim očima koje vrište prazninom, to dolazi zajedno.

Bernard Jurišić: Kad je svijet bio žut

Kako je Jugoplastika (s)rušila granice

Jer ona je Jugoplastika školovala čitavu generaciju. Ne samo o košarci, čak ne ni o sportu, nego o životu uopće. Rušila je predrasude, pomicala granice. Gdje god si pošao, u koji god kutak svijeta zavirio, uvijek si tu Jugoplastiku mogao ponijeti sa sobom. Kao džoker. Kao svoj grumen zlata kojega svakome s ponosom možeš pokazati. Uvijek si dobrodošao. Gdje god to bilo. I koliko god prošlo.

Znam, drugo je vrijeme. Drugi su ljudi. Iako tek 30, prošlo je zapravo 300 godina. Puno je lijepih stvari nestalo, puno se lijepih i pojavilo. Ali jedan grumen zlata uvijek će ostati u džepu.

Goran Pećanac: Šake od prkosa

Ljubavno pismo sportu koji volim

Znam što mislite — to je samo fizička bol. Ali fizička bol slama duh kao malo što. Suočava vas s idejom smrtnosti na najokrutniji način. Ne postoji stanica u vašem organizmu koja je stvorena da se opire boli. Pobijediti bol i na tren znači pobijediti prirodu. Ne možete nikada biti u potpunosti bez straha, ali biti nesutrašivi kad je potrebno najbliže je što ćete prići besmrtnosti.

Većina stvari oko MMA je u kurcu, marketing i laž. Sve u kavezu je gola istina.

Saša Ibrulj: Mirsad Hibić — Odo’ ja

Bio je kapetan Atlético Madrida. Onda se odlučio vratiti u svoje selo

Iako je za nogometaša bio premlad, Hibić je odlučio da više ne može igrati na vrhunskom nivou, ne može u svakoj utakmici biti najbolji, u svakoj ići na pobjedu i to je za njega značilo da je vrijeme za kraj. Ne želim biti unutra ako neću biti vrhunski.

Već par tjedana kasnije i Split i Andaluzija i Madrid i jedna velika igračka karijera bili su davna nogometna povijest. Hibić se sa suprugom i troje djece vratio u svoje Janjiće u kojima danas živi ukupno 960 ljudi. Vratio se kući živjeti životom normalnog čovjeka, normalne obitelji, daleko od reflektora, novinara i televizije, daleko od terena, stadiona i fudbala.

Mihovil Topić: Pep protiv svijeta

O rezultatu, kreativnosti i potrebi da se stvori nova vrijednost

Čitavi modeli igre u modernom nogometu su nastali na osnovu njegovih taktičkih ideja, a moderni obrambeni sustavi su nastali kao odgovor na ono što je njega učinilo uspješnim. Neki treneri su to koristili kako bi napravili napadački model, drugi kako bi smislili uspješne obrambene modele. Ali u suštini je Guardiola u moderni nogomet donio novu ideju i nakon toga se nikad nije borio samo protiv trenera koji je stajao s druge strane u izravnom dvoboju u Ligi prvaka.

Borio se protiv njega i protiv cijelog svijeta koji je reagirao na njegovu ideju.

Saša Ibrulj: Velež će biti

Nakon tri godine Rođeni su se vratili u Premijer ligu

Zbog svega toga je prošla subota za Rođene mnogo više od puke proslave plasmana u viši rang. Potvrda je to da ovaj klub i dalje ima navijačku bazu koja je spremna uraditi sve kako bi klub stao na svoje noge, potvrda da ima potencijal za relativno velike stvari i, na kraju krajeva, potvrda da je povratak u tu nekakvu Premijer ligu ipak povratak na mjesto koje Velež zaslužuje. Ova subota potvrda je i poruka svim onima koji su prije tri godine — kao i prije 23 godine — likovali i radovali se. Euforija će dolaziti i prolaziti, dobrih rezultata će biti i — vjerojatno češće — neće, iz liga će se ispadati i vraćati, trofeji će se možda nekad, a možda nikad osvajati, stadioni će se graditi i mijenjati, život će prolaziti, ali Velež će biti.

Velež iz Mostara, nesalomljiv i neuništiv.

Aleksandar Holiga: Ovo je njihov klub

Urednički komentar aktualnih događanja u Dinamu

Ovo je njihov klub, nije vaš — i to će vam dati do znanja kad god i kako god to požele. Navijate li za njega, odnosno za ono što on za vas predstavlja, oni će tu vašu ljubav iskoristiti kao valutu koju će razmijeniti za nešto što im uistinu treba. Suprotstavite li im se, samo će odmahnuti rukom; pozovete li ih na odgovornost, ignorirat će vas — jer u njihovim očima ste smiješni, nebitni i ne možete im ništa. Druga ste kasta. Kako kaže stara poslovica, lav nikad ne gubi san zbog onoga što misle ovce. Ovo je njihov klub i oni su lav, a vi u njihovim očima eventualno možete biti ovce koje će svojevoljno ući u tor. Toliko ste nebitni da se neće ni truditi da vas onamo stjeraju.

Nije ih briga, jer to je njihov klub. Nije klub svih vas koji se smatrate ‘anti-mamićevcima’, grintate i kritizirate, jer vi ste mali, nebitni i davno poraženi. Ovo je njihov klub, a i država je prije njihova nego što je vaša.

Aleksandar Holiga: Vatreni kojeg su strijeljali

Priča o Svetozaru Đaniću, neznanju i zaboravu

Đanić je jedini nogometaš u povijesti za kojeg se može reći da je (po)ginuo za Hrvatsku. Točnije je, međutim, reći da su ga ubili.

On je samo kostur u ormaru. O njemu se ne zna niti želi znati. Jer kad bismo željeli, onda bismo morali priznati da smo ga izopćili, zaboravili, nagurali u ormar zato što je bio drugačiji. Onda bismo morali priznati i da, primjerice, onima koji propagiraju pozdrav i vrijednosti aktualne u doba ustaških zvijeri koje su strijeljale — između ostalih — i jednog hrvatskog reprezentativca, onog koji im je samo tri dana ranije bio dobar kad je trebalo igrati nogomet protiv Hitlera, nije mjesto ni blizu hrvatske reprezentacije; jer ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili.

Hrvoje Frančeski: Kawhi, lice i naličje cirkusa

NBA u eri u kojoj je sam spektakl jednako bitan kao i sadržaj

Duranta se zbog napuštanja svoje ekipe i odlaska u favorite nazivalo “zmijom”, LeBrona se zbog uplitanja u dovođenje igrača prozivalo LeGM-om, Davis je zbog traženja trejda bio “dijete” i “izdajnik”. Takva je kritika Kawhija zaobišla.

Internet svakako služi spektaklu u kojeg se NBA pretvorila. No, on također može poslužiti i kao sjajna platforma za raskrinkavanje tog lažnog glamura, te šljašteće ambalaže u koje se pakira. Jer unatoč svemu — unatoč spektaklu u koji se uvija, unatoč tabloidnim vijestima, unatoč ugovorima s proizvođačima sportske opreme, unatoč politikanstvu prijelaznog roka, unatoč PR mašineriji — ispod svega toga ostaje duboka, prekrasna igra kao jedan od najljepših izraza ljudskog duha.

Aleksandar Holiga: Hajduk ne može uspjeti

Iz sasvim osobnog kuta

Ne može, jer Split je devastirana urbana pustinja, a Hrvatska je ogrezla u cinizmu i u njoj je atrofirala svijest o zajednici. Ne može, jer Hajdukov je projekt u vlastitoj zemlji tretiran kao neprijateljski i kao prijetnja establišmentu. Ne može, jer smo generalno prevelika đubrad da bi nam bilo dovoljno stalo, iako se svi kunemo u svoju ljubav — pogledajte, uostalom, kakvi su nam političari koje biramo — i ne zaslužujemo ništa bolje od onog što nas je snašlo. Kakvi smo mi, takav nam je i Hajduk.

A budale poput mene će i dalje učlanjivati cijelu obitelj i donirati novac za otkup dionica, jer Naš Hajduk nas je naučio da je to stvar elementarne navijačke kulture. I dalje će zalijevati onu biljku duboko ispod zemlje, nadajući se da će se jednom opet probiti kroz pukotinu u hrvatskom betonu. Jer za neke stvari se isplati boriti i u trenucima kad izgubite vjeru da će uspjeti. Što drugo preostaje? Ne žalite nas. Mi žalimo vas.

Vladimir Šagadin: Moja tri kralja

Posveta genijalcima koji su mi spasili košarku

Priznajem, ja sam prestao vjerovati u košarku. A onda sam ugledao njih trojicu — Duncana, Ginobilija i Parkera.

Kako su došli, tako su i otišli — tiho. Nikad nisu bili veći od ekipe, oborili su sve rekorde i postali najveća trojka svih vremena, osvojili četiri naslova u ovih dvadeset godina i zajedno s Popovichem učinili Spurse kultnim timom koji nikad nije odustao od svoje filozofije. U moje srce ušli su u pravi čas, spasili košarku u meni i probudili vjeru koja će zauvijek gorjeti.

Mihovil Topić: Maraton volje

Lađari na Neretvi manifestacija su iskonskog sporta

Motiv dolazi isključivo iznutra.

Lišen svega materijalnog i sveden na borbu čovjeka prvo sa samim sobom, pa onda s uvjetima, a tek onda sa suparnicima. To je sport koji pripada lađarima i onima koji ih prate uz obalu dok veslaju brzinom koja je tek nešto malo veća od brzine hoda; to je sport koji pripada lokalnoj zajednici koja živi za njega i ne treba male pobjede u etapama da bi održala motivaciju, jer za dobar broj veslača on znači stvarno sve.

Saša Ibrulj: Kako sam prestao voljeti nogomet

…i kako sam mu se vratio

Onda su na njegovoj sahrani pročitali moj zapis o njegovoj ljubavi prema sportu, nogometu i Veležu. Na prvoj idućoj Veležovoj utakmici održana je i minuta šutnje; navijači i igrači su šutjeli jednu minutu odavši počast ne toliko mom ocu, kojeg najveći broj njih vjerojatno nije ni poznavao, koliko njegovoj ljubavi prema klubu i nogometu uopće. Ljudi su dolazili i pričali o tome što su i kako radili, gdje su i kako bili, a sve iz ljubavi prema jednoj boji, dresu, jednog lopti i jednoj igri.

I svaka sljedeća utakmica koja je dolazila meni je značila više.

Goran Pećanac: U orlovom gnijezdu

Habib je na jedan meč od besmrtnosti

Pogled Dustina Poiriera nakon što je Nurmagomedov izvukao glavu ispod njegova pazuha najveći je kompliment koji će ikada dobiti. Habib je ubio zadnji dašak optimizma u Dustinu i potom ga ugušio. On je najbolji MMA lightweight u povijesti sporta.

Ako pobijedi Tonyja Fergusona.

Ivan Mlinarić: Nestaju li dinamovci?

Ogromni je jaz između europske euforije i domaće apatije

Jasno je valjda sad već svima da je problem maksimirske apatije u HNL-u i euforije u Europi prilično složen, generalno dosta povezan i s tom ‘klasnom smjenom’ na tribinama, posebice u metropolama. Pa, opet, specifikum Zagreba i Dinama jest taj što postoji otuđenost dijela navijača, kao i nedostatak navike odlaska na utakmice. Dojam je da su ti navijači izgubili bilo kakvu povezanost s klubom čiji identitet više ne prepoznaju. Nije to, naravno, prvi put jer i u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća klub se zamjerio velikom dijelu Dinamova puka i, tko zna, možda su se oni ‘pravi’ dinamovci naprosto umorili…

A možda možemo postaviti i ono malo teže pitanje, o kojem barem opozicija već neko vrijeme razmišlja – tko će onda za 10, 15 ili 20 godina navijati za Dinamo? Hoće li vam tada više uopće išta značiti ‘sveto ime to’? Jer, na koncu konca, kad ova euforija jednom splasne, tada više neće biti onih koji tako revno pohode taj novi, a nekima teško prepoznatljivi europski Dinamo…

Juraj Vrdoljak: Moj galebe

Mediteran, moderan kakav je nekad bio

Galeb je poletio, kako je pjevao Oliver Dragojević, do visina, dalje, dalje. I onda strmoglavo pao.

Projekt Mediteranskih Igara i sve ono što je značio za Split — u svakom mogućem smislu — najveća je pljuska generacijama političara koji su došli iza njih i logično je da se od vlastite sramote kriju revizionizmom. Jer su svojom nesposobnošću, zamaskiranom očajnim populizmom i sitnim interesima, ubili svaki dašak ideje moderniteta u svakom kutku grada i zemlje, baš kao što je taj modernitet 1979. došao i do mog kvarta i mog igrališta.

Hrvoje Frančeski: Frank Gore protiv vremena

Nesalomljivi running back Buffalo Billsa ide dalje

Tijekom ovih 15 godina karijere razveseljavao me svojim sjajnim potezima, ali i svojim karakterom i čvrstinom. NFL sam ozbiljno počeo pratiti tamo negdje 2007. i već u drugom tjednu sezone Gore me kupio do kraja. Nakon dugačke bolesti, majka mu je preminula svega nekoliko dana prije utakmice sa Ramsima koji su tada još bili u St. Louisu. Gore je otišao na pogreb na Floridu, vratio se u St. Louis i odigrao utakmicu praktički u suzama. Otrčao je za 81 jard i dva touchdowna, sav emocionalan i uplakan, posvećujući trijumf preminuloj majci.

Bilo je nečeg neobično otvorenog, ranjivog, ali hrabrog u tom nastupu u kojem je moćni running back izgledao istovremeno i kao dječak i kao stripovski junak, ali prije svega kao umjetnik do kraja posvećen svom umijeću.

Nebojša Lujanović: Sve što maraton ima, a život nema

Eliud Kipchoge i stvarna veličina maratona

Bol je stalna, neizbježna. Ona je jedino na što možeš 100 posto računati. Ona se neće mijenjati. Mijenjat će se tvoja sposobnost da je izdržiš.

Tek nakon dva mjeseca dužina — dakle, desetke i desetke sati mukotrpnog znojenja — počinjem osjećati nekakvu lakoću, barem djelić one koju osjeća Kenijac. Za mene ipak velika razlika. Ali stajanjem konačno na vagu, tu razliku ne opravdava razlika u kilaži. Gotovo je zanemariva. Nije mast ono čega sam se oljuštio, nešto drugo je tu suvišno otpalo. Otpale su sumnje, nesigurnosti u motivaciju, kolebanja u postavljanju ciljeva, drugi ciljevi… Zbog toga sam postajao lakši.

Dino Grgić: Svježa krv ili stare zasluge?

Mladi igrači pokazali su da im se može vjerovati. Ima li Dalić viziju i hrabrost da uključi još njih?

Ove kvalifikacije su pokazale da se nije odustalo od politike da se u reprezentaciju se teško ulazi, ali još teže iz nje ispada. Izuzev nekoliko iznimaka, spisak igrača je sačinjen od 20 gotovo uvijek istih imena neovisno o njihovoj formi u klubovima. Iako hijerarhija u momčadi zna biti važan faktor na putu do uspjeha, kontekst u kojem se Hrvatska nalazi trebao bi ponuditi sasvim suprotno rješenje.

Konkretno, način biranja gdje prednost dobivaju igrači preplaćeni na popis izravno sprječava širenje uske baze igrača.

Luka Marin Vuco: Sandra i Hrvati

Najbolja je hrvatska atletičarka ikad. Ali daleko od toga da je ljubimica nacije

Da se ne lažemo, Sandra Perković i skromnost te, pogotovo, sramežljivost ne idu u istu rečenicu. Uvijek glasna, brbljava, ponosita, voli se kočoperiti svojim uspjesima, a na terenu se postavlja kao svijet sa sebe, uvjerena da joj nitko ne može apsolutno ništa. Naravno, sve to ide s pokrićem, ali takve stvari znaju ljudima ići na živce. Primjerice, i uoči sinoćnjeg finala u pohvali svojim suparnicama nije propustila istaknuti da su pune samopouzdanja jer su konačno uspjele povezati pobjede nad svjetskom veličinom poput nje, dok je nakon bronce završila u suzama uz objašnjenje da plače jer je “realno” bila najspremnija ovdje, ali joj njeno tijelo nije dopustilo da to pokaže.

Takva samodopadnost glavni je razlog što u domovini nije omiljena koliko bi trebala biti s obzirom na rezultate. Sandra je, naprosto, odbila poštovati hrvatske norme ponašanja propisane za najveće sportske zvijezde.

Aljoša Vojnović: Moji trenuci u vremenu

Objesio sam kopačke o klin. I napisao priču za Telesport

A sad, kad je karijera iza mene, brine me hoću li ubrzo biti zaboravljen. Kako ću se nositi s time što će odobravanje i uvažavanje okoline kopnjeti iz dana u dan. Znam, nekome — zapravo, većini — to zvuči sasvim trivijalno, jer ljudi oko nas imaju puno većih i ozbiljnijih problema. No, za sportaša, za egotripera kakav sam ja, pomisao da ću uskoro postati nebitan je bolna.

All those moments will be lost in time, like tears in rain… Time to die. Poput replikanta Roya Battyja u Blade Runneru, i ja preispitujem svoj smisao i pravo na postojanje te svoju ulogu u svijetu.

Milan Mistrić: Dva Hajduka — zaključak

Je li čaša polupuna ili poluprazna?

Radi li se jednostavno o drugačijem modelu igre, čiju učinkovitost predstavljeni pokazatelji nedovoljno precizno mjere? Ili će spomenuta efikasnost, a i rezultati, na duži rok pokazati nazadovanje, kao što sugeriraju spomenuti kvalitativni pokazatelji?

Brojke jasno sugeriraju da Burić dosad nije bio nekakav srećković i da su bodovi koje je njegov Hajduk osvojio potpuno u skladu sa statističkim očekivanjima s obzirom na prikazane prilike.

Bernard Jurišić: Obiteljska tvornica šampiona

Bi li Nikola Vlašić uspio da iza sebe nije imao oca Joška?

U Americi bi se o Vlašićima već odavno snimali filmovi i serije. Pisale knjige. Pokretale sportske akademije u kojima bi se prenosilo i upijalo Joškovo znanje i iskustvo. Blankini rezultati. Nikolina moć. Ili bilo gdje drugdje gdje se, za razliku od Hrvatske, cijeni ono što znaš, umjesto onoga koga znaš. A dvorana koju je osmislio i uredio u trgovačkom centru bila bi sportski muzej i spomenik nulte kategorije u kojeg bi sve škole vodile djecu da uče o predanosti, marljivosti i poniznosti.

Makar Jošku Vlašiću, tom tvrdoglavom i svojeglavom križancu profesora Baltazara i Stevea Jobsa, spomenici ne trebaju. Njegovi spomenici su njegova djela. I njegova djeca.