Telesport vam želi sretnu Novu godinu.

Goran Pećanac: Budala se ponosi

Zlostavljači u borilačkim sportovima i njihovi fanovi

Presjek ljudi koji podržavaju verbalno i fizičko nasilje nad ženama i ‘zajednice’ fanova profesionalnih borilačkih sportova sramotno je velik — zajednički im je nazivnik, između ostalog, i ono što se donekle nejasno zove manosferom (manosphere). Iako je nemoguće iz daljine (kroz vrstu persone koja je uvijek promijenjena medijem) dijagnosticirati stvarnu patologiju pojedinca, psihoanalitička teorija uočava određene sustave razmišljanja koji prožimaju društvo kao cjelinu.

Pitanje nasilja nad ženama uistinu nije jako komplicirano. Oni koji su udarili ili verbalno maltretirali ženu, ili se osjećaju kao da bi to mogli učiniti, trebaju se liječiti. Oni koji to podržavaju trebaju potražiti pomoć za tjeskobu koja ih je do tako pogrešnog stava dovela, ali, u svakom slučaju, izvan online mesija koji žive od njihovih klikova.

Hrvoje Frančeski: Samo trpaj

Je li ‘realno’ da se u NBA-u zabija ovoliko puno koševa?

“Koliko je ovo realno?”, upitao me prijatelj nakon što je Luka Dončić, dva dana nakon remek-djela Nikole Jokića, zabio Knicsima 60 poena uz 21 skok i 10 asistencija. Pitanje me malo stiltalo. Počeo sam pričati o ritmu igre, o tricama, o ne znam čemu, ali ništa od onoga što sam rekao nije uključivalo odgovor na njegovo pitanje, uvelike zato što nisam dokučio što pitanje zapravo znači. Što znači realno?

Kad fanovi sporta pitaju nešto slično, obično žele znati hoće li neko ponašanje biti konzistentno, odnosno kolika će biti frekvencija njegova ponavljanja. Također žele znati kako uspoređivati sadašnje stanje s prijašnjim i jesu li dva vremenska perioda usporediva koristeći isti set mjera. U prijevodu, rekao bih da pitanje “koliko je ovo realno?” uključuje pitanje “hoćemo li učestalo gledati ovo što radi Dončić?” i “je li ovo što radi Dončić jednako onome što su radili Kobe, Jordan, Bird i Wilt?”.

Saša Ibrulj: Tko želi biti Bosanac?

Novi izbornik među dijasporom traži nova imena. Nije to jednostavna potraga

To što današnji nogometaši razmišljaju o drugim i za njih važnijim faktorima od patriotizma i nacionalnog naboja može se nekome sviđati ili ne, ali se mora prihvatiti kao činjenica. Za razliku od, recimo, Hrvatske, BiH tim mladićima ne može ponuditi sirovi sportski napredak, pogotovo ne jer najčešće dolaze iz zemalja koje su uspješnije od BiH i s čijom zastavom će mnogo lakše napredovati, a možda i nešto veliko odigrati u svojoj reprezentativnoj karijeri. BiH im ne može ponuditi ni razinu organizacije ni profesionalnosti na kakvu su navikli, jer ona u praksi ne postoji. Dovoljno je baciti površan pogled na događanja u BiH i njenom sportu, pogotovo nogometu, da shvatite kako će to teško prevagnuti na njenu stranu.

Zašto bi točno netko napustio neku Njemačku, Švedsku ili Ameriku i izabrao BiH?

Mihovil Topić: Zašto lažemo sebi?

Hrvatska igra rukomet iz 1980-ih. To danas ne prolazi

Ako smo toliko genijalni i kreativni, zašto nam je obrana sve? Ako igramo na imaginaciju, zašto smo samo jednom u zadnjih 28 utakmica na Europskim i Svjetskim prvenstvima prebacili granicu od 30 golova, i to protiv Bjelorusije? Zašto se taj urođeni talent za stvaranje golova ne vidi, nego se uvijek i iznova mučimo?

Nastavljamo se tvrdoglavo lagati da smo strašni u napadu i da igramo na talent. Nama je još uvijek valjda ispod časti šablonizirati napade, dogovoriti uigrane ‘polaze’ koji će biti rješenje za ubrzavanje napada kad individualni pokušaji zapnu.

Hrvoje Frančeski: Mahomesovo remek djelo

Quarterback Chiefsa napravio je nešto posebno u nedjelju protiv Bengalsa

Mahomes je u nedjelju zaradio milijune. Odigrao je sjajnu utakmicu, korak prije Super Bowla, bolno koračajući. Bila je to predstava koja kao da je ispala iz tipkovnice poluprosječnog scenarista sportskih filmova iz 1980-ih, priča o ozlijeđenoj ikoni koja u posljednjem trenutku vodi svoju momčad do pobjede protiv najljućih rivala unatoč golemim preprekama. No, ono što je na ekranu petparački šund, u stvarnosti je priča koja zaslužuje panegirike.

Mahomesov trijumf nad Joeom Burrowom i ostatkom Bengalsa trijumf je ljudskog duha. U svijetu u kojem je sadržaja toliko puno da zaboravljate i ono što ste vidjeli jučer, ovo je trenutak koji zaslužuje svoje mjesto na dobrom starom hard driveu u lubanji.

Ivan Mlinarić: Kako je Ćiro promijenio Dinamo

U Maksimiru je te 1982. bio Bog i batina. Klub više nikad nije bio isti

Na kraju krajeva, gospodin Ćiro je imao jednu veliku vrlinu koja ga je učinila velikim trenerom, pa i koja ga odvaja od većine nas običnih smrtnika. To je ono da je imao petlju i da je bio iznimno hrabar. Jer da nije bio takav, da nije imao tu petlju i hrabrost kakve rijetki imaju, ne bi nikad mogao voditi takav klub kakav je Dinamo. Ne bi nikad mogao ni ušetati u tu svlačionicu punu teških karaktera i uvesti u nju reda. A ne bi ni onda nikad uspio učiniti ono što se samo naizgled činilo nemogućim. Ne bi taj nesretni Dinamo, u kojem je možda bio i najbolja verzija sebe, uspio riješiti njegovih okova i kompleksa osrednjosti. Ne bi srušio taj mit da Dinamo ne smije biti prvak.

I što god o njemu netko mislio – a dozvolite da svatko može misliti što god poželi – to je nešto na čemu mu trebamo biti vječno zahvalni.

Bernard Jurišić: Nekoć rivali

Jugoplastika i Partizan pisali su europsku košarkašku povijest

Danas ta dva kluba žive u različitim svjetovima u kojima novac diktira i dominira. Vremena u kojima si većim znanjem i kvalitetnijim radom na duge staze mogao pobijediti novac daleka su prošlost. Realnost je takva da danas Partizan jednog Amerikanca plaća onoliko koliko Split daje za cijelu momčad. Pa dok je tako, nema smisla previše prebirati po sadašnjosti, još manje po budućnosti.

Ali slavnu prošlost nitko ne može prebrisati. I činjenicu da je Partizan nekoć mogao izaći na kraj sa svakim, osim s Jugoplastikom. S čarobnom splitskom momčadi koja je ostala posljednja nepobijeđena i nenadmašena europska košarkaška dinastija.

Juraj Vrdoljak: Da, ovo je Hajduk

Povijesni uspjeh nije stvar talenta, nego rada i sustava. Važno je to znati

Samopouzdanje u životu najviše dolazi iz osjećaja prepoznavanja situacije u kojoj se čovjek nalazi, a u nogometu je to svijest o stabilnoj ulozi u sklopu stabilnog kolektiva. Hajdukovi juniori su pod Budimirom ostvarili povijesni uspjeh baš zbog osjećaja samopouzdanja; ono se jasno vidjelo i po činjenici da su i s kadetima i prinovama u ekipi izašli pred čuveni Žuti zid u četvrtfinalu i pred njim, makar ovako djelomično ispunjenim, slavili nakon tako suvereno odigrane utakmice i hladnokrvnog raspucavanja jedanaesteraca. Konačni prolom s tribina “ovo je Hajduk!”, koji je i sam Budimir apostrofirao nakon utakmice, poprima tako i doslovno značenje.

Ne zato što su se klinci stigli narugati na Westfalenu i plasirali u povijesno polufinale, već zato što Budimirov Hajduk do povijesnog uspjeha nije došao na krilima pojedinaca nego sustava. I to sustava koji ostaje postojan i kad se ljudstvo u njemu osipa.

Ivana Perić: Jedan dan u Napulju

Grad se priprema za scudetto, prvi nakon Maradone

S maskom osimhenkom preko očiju, u plavome dresu i žutim hlačama, djevojčica dugačke kose trči posred Spaccanapolija, dugačke ulice koja siječe Napulj na dva dijela.

Kad se umori od trčanja, naglo koči nogama, ali ne prestaje lepetati rukama. Maše krilima na mjestu, a otac joj u usta tutka sfogliatellu punjenu čokoladom. Između svakog griza djevojčica se zavrti u krug, a u zadnjem kolu oko kolača skoro ruši čovjeka koji na skuter slaže piramidu od slatkih proizvoda iz uskršnjeg asortimana. Kad su marendali, familija se miče u susjednu uličicu, nestaje među redovima svijetlo plavih i bijelih zastavica i traka koje spajaju balkone. Nema gdje ih nema, kao da smo ušetali u nebesku konfetu. Srčani udar za sve pobornike teorija o chemtrailsima.

Luka Marin Vuco: Kako je Partizan skinuo Zvezdu

‘Večiti rivali’ s državnim parama u beogradskom košarkaškom boomu

Trenutno to izgleda fantastično: Beograd je postao europska košarkaška meka i to je sjajna reklama za grad, ali očigledno je da Partizan odnosi najveći dio zasluga za masovno ushićenje kojemu proteklih mjeseci svjedočimo i koje tek treba doseći klimaks. U klubu su svjesni da ih je karta napokon krenula i da trebaju iskoristiti momentum da zacementiraju svoj status, a za to je, osim njihova uspjeha, podjednako važan i neuspjeh njihovih ljutih rivala.

Ako nekome još nije bilo jasno kako stvari u Srbiji funkcioniraju, predsjednik Aleksandar Vučić pobrinuo se da to svima pojasni u svom govoru nakon što su crno-bijeli srušili Real. Vučić je čestitao Partizanu na uspjesima, a ujedno podsjetio narod na to tko je omogućio beogradski košarkaški boom: “Pitaju me: zašto si doveo Zvezdi Campazza? Zašto si doveo čitavu petorku Partizanu?”. Sve je to, dakle, jedna megalomanska populistička performansa, ali Vučićeva pitanja ipak nisu posve retorička jer, na kraju dana, ni državna blagajna nema neograničene rezerve novca.

Boris Dežulović: Čovjek koji je gledao u sunce

Sto godina samoće: 1923., godina koja se vraća

Tako je davnog 2. rujna 1923., prije točno stotinu godina, započela Hajdukova prvoligaška povijest, epska saga o Splićanima samima protiv svih, u stalnom ratu sa sucima i nacionalnim nogometnim asocijacijama — od zagrebačkog nogometnog saveza Kraljevine SHS i beogradskog Vrhovnog nogometnog saveza Kraljevine Jugoslavije, do fudbalskog saveza socijalističke Jugoslavije i, najzad, slavnog zagrebačkog Hrvatskog nogometnog saveza.

Nijedan od klubova koji su igrali povijesno prvo službeno prvenstvo Kraljevine SHS — subotička Bačka, ljubljanska Ilirija, sarajevski SAŠK, beogradska Jugoslavija i zagrebački Građanski, prvi prvak države — odavno više ne postoji. Osim Hajduka, koji će od te paleonogometne nedjelje ostati jedini hrvatski i jugoslavenski klub koji će svih sljedećih stotinu godina bez prekida biti prvoligaš.

Goran Pećanac: Prvi i posljednji car

Najveći hitovi Fjodora Emelijanenka

Evo kako stoje stvari kod medojednog jazavca: medojednog jazavca boli kurac. On nije ni najjači ni najbrži ni najljući, samo ga najviše boli kurac. U, po suvremenim standardima, prastarom viralnom videu nazvanom Honey Badger Don’t Care možete vidjeti što sve ovaj jazavac može; lovi kraljevske kobre na drvetu, bori se protiv sokolova i šakala, jede pčelinje larve i takva sranja. Nemojte me pogrešno razumjeti; medojedni jazavac je fiziološki optimiziran za borbu. Primjerice, smatra se da, kako bi smanjio mogućnost ozljede, odnosno krvarenja, umjesto ušiju ima samo dva mala proreza, također ima male oči i kratke noge sa snažnim kandžama itd., ali nije estetski točan mentalni prizor ratnika. No u tome je stvar: ratnici rijetko izgledaju kao ono što smatramo ratnicima.

Ratnici izgledaju kao Fjodor The Last Emperor Emelijanenko.

Dino Milić-Jakovlić: WRC Croatia: Pobjeda ljudskosti

Po čemu ćemo pamtiti ovogodišnje izdanje utrke?

O tome kakva je budućnost WRC-a u Hrvatskoj uistinu ne mogu nagađati. Postoje razlozi i za optimizam i za pesimizam, pa je teško reći na koju će stranu prevladati mišljenje nadležnih. Realno, pojave li se ozbiljne ponude iz zemalja u kojima Toyota, Hyundai i Fordprodaju osjetno više automobila nego u Hrvatskoj, nemamo se čemu nadati. No, neću razmišljati o tome, nego se samo nadati da će ta suludo genijalna ideja, realizirana s tako malo konkretne podrške (znate ono: ramena izlizana od tapšanja, a džepovi prazni), nastaviti živjeti u godinama koje dolaze.

Znam da ću ja od svega upamtiti onu scenu ponosno izvješene irske zastave uz zvuke himne Ujedinjenog Kraljevstva i pustiti da upravo ona, a ne štogod tužno, bude uspomena koju pamtim s WRC-a 2023. Ono jedino što nije bilo nimalo irelevantno. Kao putokaz nekim geografski nam bližim himnama i zastavama, odnosno stanju svijesti u kojem iste mogu spajati, a ne razdvajati ljude.

Aleksandar Holiga: Čovjek koji vidi brojeve

Brighton je čudo. A sve je krenulo od jednog kockara i matematičkog geeka

Nogometna tradicija počiva na iracionalnom. Sva naša povijest, svi naši mitovi i legende ishodište obično imaju u pričama o o inspiraciji, talentu i instinktu, o genijalcima koji su je stvarali, a koji su, nekako čudotvorno i bogomdano, mogli i znali više od drugih. Jedan lijepi potez ili jedna fatalna pogreška dovoljni su da zasjene sve ostalo što je netko u 90+ minuta radio na terenu i lansira ga u narodnu predaju. I neka je tako, jer opjevavanje vještina i pothvata naših heroja, uz neizbježnu mistifikaciju i dozu magičnog realizma, važan je dio nogometne kulture, ono što će od njih ostati osim suhih brojki i činjenica.

Nije onda nimalo čudno to što smo istim aršinima navikli mjeriti i rad izvan terena, gdje kult ličnosti glatko uzima primat pred bilo kakvom organizacijom i sustavom. Samo što je ovo drugo zapravo oduvijek bilo iza svih velikih uspjeha i bitnih prevrata u nogometu.

Saša Ibrulj: Osasuna, dijete ulice

Ponos Navarre igra najveću utakmicu u svojoj povijesti

Prije svega, gradske ulice su te koje u suštini upravljaju klubom. Osasuna je jedan od posljednjih bastiona socios modela u Španjolskoj, samo jedan od četiri prvoligaška kluba u kojem svaki član ima jednako pravo glasa. No, za razliku od preostala tri — a to su Real Madrid, Barcelona i Athletic Bilbao — njena je navijačka baza mnogo manja, mnogo siromašnija i lokalizirana. Godišnjim budžetom od 50-ak milijuna eura upravljaju čelni ljudi koje biraju navijači i koji dolaze većinom iz navijačke ili igračke baze. Očekivanja su samim tim drugačija; nitko u Pamploni ne mašta o superklubu koji će pokoriti svijet; obnovljeni El Sadar svake je subote popunjen najglasnijim navijačima u Španjolskoj koji od svojih igrača samo očekuju da se bore za boje kluba i grada.

A da bi tako nešto funkcioniralo dovoljno dobro da se klub u tako kompetitivnom i bogatom društvu kakvo je La Liga drži iznad površine, u Osasuni su se opet okrenuli toj istoj ulici.

Boris Dežulović: Ča pizdiš kad nisi iz Splita

Veštine tela i duha: tajna grupa Hajduk

Ako i nisi bio iz Zagreba, za Dinamo si navijao zato što ti je otac Hrvat; ako pak nisi bio iz Beograda, za Zvezdu ili Partizan navijao si zato što ti je otac Srbin ili potpukovnik JNA.

Za Hajduk, međutim — ako nisi bio Dalmatinac — navijao si zato što su ti ocu i jedni i drugi i treći išli na živce. Ili zato što ti je stari, radnik u maloj makedonskoj fabrici duhana, ženu upoznao na ribarskoj fešti u radničkom odmaralištu u Makarskoj. Ili zato što ti se majka, Albanka iz Gnjilana, kao djevojka zagledala u lokalnog slastičara koji je služio vojsku u Splitu i onomad završio u zatvoru u Prištini, pa tamo nervirao narodnu miliciju šarajući po ćeliji grb splitskog Hajduka. Ili zato što ti se baba onog davnog ljeta, kad je slavni partizanski Hajduk na turneji oslobođenom zemljom gostovao u Sremskoj Mitrovici, smrtno zaljubila u naočitog Franu Matošića.

Mihovil Topić: Nije do para. Do njega je

Guardiola je Premier ligu opet pretvorio u Pep ligu

Autor te dominacije je isključivo Pep Guardiola. Kad god je Cityju trebala dodatna brzina, on ju je pronašao. Prije nekoliko godina je povukao ključni potez kada je João Cancelo postao dodatni vezni igrač, a sad se riješio Cancela kada je ovaj počeo raditi iste probleme kao u Interu i Juventusu, dok je problem riješio podizanjem Stonesa u vezni red. Identitet igre ostaje isti, načela se ne mijenjaju, ali Pep konstantno nalazi sitne prilagodbe i rješenja te njima stvara sustav koji igračima sam od sebe nudi dodatne opcije i olakšava im da probiju ograničenja kakva im nameće suparnik ili kakva su nametnuta konvencionalnim shvaćanjem nogometa.

I slobodno možete priču svest na novac. Uvijek se nađe netko tko će napisati kako je jedino objašnjenje zašto je Guardiola toliko uspješan u tome koliko para troši na pojačanja. Jasno, Pep troši. To je sasvim validan argument jer novac kupuje igračku kvalitetu, a da Stones nije tehnički kvalitetan, Guardiola ga ne bi mogao gurnuti u veznu liniju. Ali troše i drugi, pa nisu ni blizu toliko uspješni niti im takva rješenja padaju na pamet.

Bernard Jurišić: Koliko lica ima Dalmacija?

Istine i laži u priči o navijačima Hajduka i Šibenika

Bilo je istovremeno i simpatično i tužno gledati kako su na Rujevici uoči početka finala dva tobože različita lica razvijala šalove i zastave i zborno u isti glas pjevala iste dalmatinske pjesme sa stadionskog razglasa, koje ih na isti način pogađaju u isti dio srca. A onda samo par minuta kasnije jedni po drugima udaraju kao da su najgori neprijatelji. Besmisleno i nepotrebno.

Dalmacija nema prvo, drugo ili treće lice. I Split i Zadar i Šibenik i Dubrovnik i Sinj i Brač i Imotski i Metković su ista Dalmacija. Dalmacija u stotinama boja. U Splitu se pivaju šibenske pisme, u Šibeniku zadarske, u Dubrovniku splitske. U Dalmaciji je uvijek bilo i uvijek će biti i međusobne vike i buke i beštimje i rivalstva i podjebavanja i nadglasavanja. Ali nikad nije bilo međusobne mržnje. I bilo bi pametno da svi porade na tome da je ne bude ni ubuduće. Jer navijači Hajduka i Šibenika ne moraju biti najbolji prijatelji. Ali još manje razloga imaju za biti najgori neprijatelji.

Ivan Mlinarić: Dinamo! Dinamo!

Futsal dinamovština je šampion. Ako ovo nije početak, onda je kraj jedne ere

Napravili su ono za što smo u svojoj ravnodušnosti i letargiji, pa i naivnosti, pomislili da se nikad neće dogoditi: vratili su Dinamo dinamovcima i označili definitivni kraj jedne ere u kojoj su ta ravnodušnost i letargija bile raširene među plavim pukom. I unatoč tim nekim pozitivnim pomacima koji se mogu uočiti, te unatoč činjenici da je zahvaljujući nekim zapravo trivijalnim razlozima gotovo nemoguće ponoviti atmosferu iz Cibone, to je nešto što u Maksimiru tek trebaju učiniti.

Futsal Dinamo, taj (navodno) mali klub koji je svih ovih godina vodilo nekoliko luđaka, u tom mu smislu može biti samo uzor.

Luka Marin Vuco: Zadar: Srce u junaka

Kako je Danijel Jusup u finalu pomeo Splićane

Iako je Zadar u Božiću imao možda i najdominantnijeg igrača na terenu u povijesti hrvatskih finala, MVP-jem proglasio upravo Jusupa, koji je konačno osvojio onaj trofej koji mu je nedostajao.

Jupe ne samo da je u teškim uvjetima posložio Zadar i, usprkos brojnim turbulencijama, poveo ga do cjelokupno vrlo uspješne sezone, nego je, podsjetimo se, zapravo stvorio Božića kao igrača: prvo ga je afirmirao u Zagrebu, zatim mu oživio karijeru u Širokom, da bi ove sezone složio momčad po njegovoj mjeri i tako postavio temelj za Lukinu neočekivanu eksploziju na terenu.

Luka Marin Vuco: Super Djevojka

Na čašici razgovora sa senzacionalnom mladom višebojkom Janom Koščak

No, najbolje se ipak zabavlja na stadionu — osobito na natjecanjima, budući da je krasi vrlo kompetitivni duh. U doba kada je kino tržište preplavljeno američkim superherojima s najrazličitijim moćima, povlačim paralelu s realnim svijetom u kojem se višebojci još od Olimpijskih igara u Stockholmu 1912. smatraju najvećim svjetskim sportašima, izvrsnima u svemu, te je pitam, pomalo provokativno — osjeća li se ponekad kao Super Djevojka?

“Pa, u neku ruku da. Jer na stadionu stvarno mogu sve!”, rado i bez lažne skromosti prihvaća izazov.

Juraj Vrdoljak: Orjuna se vraća

Livaja je simbol, a ovakva Hrvatska taj simbol prezire.

Ta finćukasta, umivena Hrvatska upravo je ona koja je spremna dijeliti zbog najsitnijih interesa. Koja će brojati pizdarijice jednima jer su simbol nečega što im je na najplošnijoj, navijačkoj razini nepodnošljivo, a drugima će opraštati stvari koje imaju dugoročne posljedice na hrvatski nogomet i društvo. To je ona ista umivena Hrvatska koja nije sretna ako istovremeno netko drugi ne pati, koja Livaju naziva čovjekom-slučajem, baš kao i Split gradom-slučajem zbog izdvojenih incidenata kakvih ima u svakom većem gradu.

Livaja je simbol tog demoniziranog grada i te demonizirane sredine koja je predugo šutjela i trpjela i sustavno razaranje i izrugivanje i dociranje. A onda kad pukne i kaže sve što joj je na pameti, pretvara se u leglo primitivaca i orjunaša. Zato je sada smiješno slušati priče o tome kako je jedan izolirani incident pokrenuo lavinu, i to zato jer je Livaja, eto, nervozan tip. Ako su jedna lopta u publiku i jedna navijačka pjesma dovoljni da u trenu opet rasplamsaju podjele, onda to više govori o tom i takvom “zajedništvu” nego o bilo čemu drugom.

Hrvoje Frančeski: Pamtit će se Momčad

Ovi Nuggetsi satkani su od iste niti kao ona Jugoplastika i oni Spursi

Za 47 godina, ne uništi li čovječanstvo dotad samo sebe, samo rijetki će ih se sjećati, a i u tim sjećanjima bit će slijepljeni za druge iteracije Nuggetsa i druge momčadi, kao stranice kakve stare knjige zaboravljene u nekom vlažnom podrumu. Tako jednostavno mora biti. No, uvijek postoji nada da će netko nekad izvaditi tu knjigu na sunce, odlijepiti stranice, formatirati je iz arhaičnog, nekompatibilnog video formata u onaj prilagođen 2070. godini, zavaliti se u krevet i projicirati utakmice preko implantata direktno u mozak. Ta će osoba, bez ikakve sumnje, 47 godina nakon današnjeg dana postati apostol ovih Denver Nuggetsa. Sjajne su te čudesne brojke Nikole Jokića i triple-doubleovi i omjer 16-4 u playoffu, ali oni su puno više od toga.

Oni su momčad i tako ih trebamo upamtiti.

Vid Horvat: Evolucija dinosaura

Visoki igrači su se prilagodili. Ovo je još uvijek njihova igra

Nedavno osvojeni naslov Nuggetsa promijenio je narativ da je za titulu potrebno igrati pretežito s niskom petorkom i da su centri pred izumiranjem, da ih je sve manje i da se teško mogu nositi s ubrzanim tempom igre i većim brojem posjeda. U iduću će sezonu 16 franšiza ući s centrom ili krilnim centrom koji spada među dvojicu najboljih igrača svoje momčadi. To je više od pola lige, među kojima je i devet playoff momčadi netom završene sezone. Tradicionalni visoki nisu pred izumiranjem niti ih čeka sudbina dinosaura. Oni su evoluirali.

Kod današnjih visokih traži se više osobina nego ikad u povijesti, a kad netko od njih iskoči, onda spada u sami creme de la creme. Najnoviji primjer je Victor Wembanyama. Dakle, kombinacija vanjske igre i tehnike leđima prema košu pružaju centrima neizmjernu mogućnost napretka.

Vladimir Šagadin: Kako Joker kaže

Ne kladite se protiv debelih klinaca

Današnja NBA liga više ne nabacuje kilograme i mišiće nekom kukoču i ne mijenja način izvođenja slobodnih bacanja nekom draženu. Shvatila je liga da se košarka mijenja; omogućila, recimo, Dirku Nowitzkom da bude svoj i uzme prsten pred nosom supertimu kao što je bio Miami Heat s LeBronom Jamesom, Dwyaneom Wadeom i Chrisom Boshom. Liga je to koja se ne uzbuđuje previše zbog čekanja da njen vlastiti proizvod poput Ziona Williamsa zasja punim sjajem, dok neki mlađahni Slovenac po dvoranama pred desecima tisuća ljudi drži lekcije ‘domaćim momcima’ i dok čekamo da nova senzacija koja stiže preko bare, Victor Wembanyama, krene na put dosezanja vlastite dominacije pod okriljem legendarnog Gregga Popovicha.

Ključna je pritom ta klackalica mistifikacije i demistifikacije, ona je ono što konzumente uvijek ostavlja gladnima još košarke. Pa tako imamo ‘nadnaravne’ superstarove koji izgledaju kao da lete, bljuju vatru i prde gromove, samo da bi ih odmijenio netko tko na prvi pogled izgleda kao nasumični ‘brat’ s lokalnog igrališta, a svojom igrom zapanjuje još više od svih onih krakatih i mišićavih monstruma. Čisto da nam pokaže da je sve moguće. Da bi se onda nakon njega, naravno, na vrh uspeo opet netko od onih prvih.

Dino Milić-Jakovlić: Kult smrti u Formuli 1

Poginuli vozači u pravilu su glorificirani, ali bismo li trebali više cijeniti one koji su preživjeli?

Kako je lijepo rekao Frank Gardner: “moja ambicija nikad nije bila postati najbrži vozač na gridu, samo najstariji”. Uistinu, bilo je umijeće uopće preživjeti godine i godine utrkivanja u uvjetima kakvi su nekad vladali na stazama i tim više skidam kapu svima onima kojima je to uspjelo. Chris Amon je najveći F1 vozač koji nikad nije pobijedio niti u jednoj utrci svjetskog prvenstva, vodio je nebrojene krugove, a onda odustajao ili bio usporen zbog kvarova, probušenih guma ili još bizarnijih razloga (no, u pravilu ne vlastitom greškom), te je u trkačkim krugovima dobio epitet najnesretnijeg vozača. Mario Andretti se šalio: “da Chris prijeđe u grobare, ljudi bi prestali umirati.” Ali Amon, koji je umro od raka 2016., na sve je to samo odmahivao rukom, prisjećajući se se svih kolega i prijatelja koji su poginuli: “nisam ja najnesretniji — nego jedan od najsretnijih!”, rekao je.

I to je jedina prava istina. Ma koliko neki svojom smrću ušli u legendu, i oni bi sami, kad bi mogli, posve sigurno odabrali drukčiji put, iako manje glamurozan i ovjenčan slavom.

Boris Dežulović: Majstor i margaritela

Kako sam upoznao Cristiana Ronalda

Na pitanje pak kako to zaboga mislim, odgovorio sam protupitanjem je li ona zaboga normalna: majstor za kamen na susjedovom stepeništu bio je glavom i bradom — Mehmed Buza! A Mehmeda Buzu ne šalješ u pičku materinu. Nije se dobro proveo tko je Mehmeda Buzu poslao u pičku materinu. Mehmedu Buzi, kad ga vidiš da nekome u selu popločava skaline, šutke odneseš mrzlo pivo i pitaš treba li još šta majstore. Kakav Mehmed Buza, pitala je onda zaprepaštena žena, tko je Mehmed Buza? Eh, tko je Mehmed Buza. Nemaš ti pojma, ženo, tko je bio Mehmed Buza. To ti je kao, na primjer, Cristiano Ronaldo. Jel znaš tko je Cristiano Ronaldo? E, pa ni blizu.

Majstor za kamen? Naravno da je Majstor. Nadimak mu je Majstor.

Aleksandar Holiga: Svetac

Marko Livaja has left the building

Ni Luki Modriću ili Dejanu Lovrenu nije se medijski povlačilo pitanje izbacivanja iz Vatrenih kad su mijenjali iskaz na sudu; to se radi samo Marku Livaji zbog pjevanja navijačkih pjesmica. Ta mržnja Hrvata prema hrvatskom reprezentativcu, taj medijski ološ koji uporno potkopava njegov status i to HNS-ovo ignoriranje problema zajedno su ga otjerali iz reprezentacije. Od jučer je Marko Livaja još veći nego što je bio: za jedne svetac, za druge izopćenik.

Njegov je odlazak razgolitio Obitelj, otkrivši dugogodišnju disfunkcionalnost i podjele skrivene iza porteta s namještenim osmjesima i hashtagova o zajedništvu.

Vid Horvat: Popov način

On je košarkaški Alex Ferguson, klasa za sebe

Kako onda definirati tzv. The Spurs Way? U suštini je to kultura izgrađena oko sustava vrijednosti. Sustava koji se zatim ugrađuje u svaki djelić franšize. I djeluje, jer svi vjeruju u to, od pomoćnog osoblja do vrhuške organizacije. Okruženje je to koje se stvorilo uz Popovichevo vodstvo i podršku. Steve Kerr, Mike Budenholzer, Sam Presti, Sean Marks, Mike Brown, Taylor Jenkins, Monty Williams, Will Hardy, Jacque Vaughn, Ime Udoka i brojni drugi prošli su školu Spursa. Mnogi od njih danas su glavni treneri ili generalni menadžeri u svojim momčadima. Svima njima Popovich je u nekom trenutku bio šef. Program koji je postavio ostali su slijediti. Rezultat toga je kultura izvrsnosti. Spursi su postavili standard ne samo momčadskog, nego i poslovnog uspjeha.

Popovicheva je najveća odlika da pobjeđuje na različite načine. Ključ je u tome da stavi svoje igrače u najbolju moguću poziciju. Ako to znači mijenjanje inicijalnih akcija ili igranje drugačije košarke, nema veze. Ne robuje ni stereotipima ni predrasudama i ne drži se uvriježenih načela.

Luka Kostić: Najdominantniji ikad?

Aktualni Red Bullov bolid učinio je Verstappena gotovo nepobjedivim

Najdominantniji bolid u povijesti F1, očekivano, ne postoji. Dosadan, ali i točan odgovor glasi: uspoređivati između raznih era je nemoguće, a sve ovisi o kriteriju koji odaberemo. Međutim, dvije stvari su nepobitne.

Kao prvo, Red Bull je pod palicom genijalnog Adriana Neweyja sa svojim RB19 napravio remek djelo od bolida, automobil koji se već sada, prije polovice sezone, može uspoređivati s najslavnijima u povijesti sporta. Kao drugo, ciklus promjena pravila, inovacija u dizajnu i dominacije jedne momčadi nije suvremena pojava. Štoviše, samo letimični pogled na navedene bolide kroz povijest pokazuje da dominacija jedne momčadi nije iznimka, već pravilo u Formuli 1. Tako da, nakon što Verstappen neminovno pobijedi u Mađarskoj, opustite se, popijte piće i uživajte u prianjanju i brzini jednog od najboljih bolida u povijesti sporta.

Luka Vujić: Nova Bayernova špica

Engleski kapetan Harry Kane je karika koja je Bavarcima nedostajala

Kaneov je dolazak vrhunac odlično odrađenog prijelaznog roka u Bayernu. On je karika koja je momčadi nedostajala, ona koja klub sad gura u najuži krug favorita za osvajanje Lige prvaka. Ovaj je kadar sad kompletniji od onoga koji je 2020. osvojio Ligu prvaka i očekivanja će za ovu sezonu biti jako velika.

Za Kanea je ovo velika prekretnica u karijeri i prilika da konačno trofejima zacementira svoje mjesto u povijesti kao jedan od najboljih napadača našeg doba. Prva prilika za osvajanje srebrnine je propala, ali nitko ne sumnja u to da će ih biti još puno.

Aleksandar Holiga: Šahovska revolucija

Kako je drevna igra postala popularnija nego ikad

Šah je hjuđ. Popularniji je nego ikad. Možda toga još niste svjesni i ne krivim vas, ali tako je. Šah raste ne samo u nas, nego posvuda u svijetu — i ne samo među djecom, koju u ovoj priči uzimamo za primjer, nego u svim dobnim skupinama. Procjenjuje se da ga danas redovito igra više od pola milijarde odraslih u svijetu — neka istraživanja kažu i preko 600 milijuna — više nego ikad prije. Ali ne samo to: šah je, možda neočekivano, postao cool i među mlađim generacijama, baš unatrag nekoliko godina. Ništa se, naravno, ne događa samo od sebe i bez izravnih ili neizravnih uzroka, pa tako i za ovaj novi uzlet drevne igre postoje valjani razlozi.

Kao nijedna druga igra ili sport, šah se u potpunosti otvorio suvremenom svijetu. Otvorio se virtualnom i interaktivnom, postavši zapravo ultimativni e-sport, i u tome je vjerojatno najveći razlog njegova aktualnog booma.

Vid Horvat: Kapetan

Bogdan Bogdanović je sve ono što želite od lidera reprezentacije

Bogdanović je ogledni primjer svega onoga što bi reprezentacija trebala biti: mjesto na kojem će se dijeliti sreća i biti rame za plakanje. Bogdan i Avramović probudit će iskru u dječjim očima, zbog njih će na desetke dječaka i djevojčica prvom prilikom uzeti loptu, otići na koš i nakon svakog šuta vikati: Booooogdanović! Istom tom djetetu možda će to promijeniti život i natjerati ga da zavoli sport i sve ono lijepo što on donosi: stjecanje socijalnih vještina, upoznavanje prijatelja i promicanje zdravog života.

U reprezentaciji je Bogdanović utjelovio i kapetana i vođu i čovjeka u jednom. Možda jest tužan i emotivno prazan otišao s Mundobasketa, ali vratit će se još motiviraniji i gladniji, jer NBA je za njega posao, a reprezentacija ljubav i čast.

Ivan Mlinarić: Je li tenis u ‘slaboj’ eri?

Dojam je da je konkurencija na Touru zadnjih godina slabija nego prije. Provjerili smo brojke

Brojke jasno pokazuju da snaga konkurencije već neko vrijeme opada, pa i da se već neko vrijeme nalazimo u nešto slabijoj teniskoj eri. Zlobnici će reći da su ATP Tour od anarhije kakva je vladala u najslabijoj eri spasili upravo Đoković i Nadal, a u početku ovog razdoblja i Federer.

Također, trenutačni statistički pokazatelji kažu da je ta konkurencija u vrhu na najnižoj razini još od 2004.

Andrija Golub: Naši heroji Minanda i Castolo

PES i FIFA službeno više ne postoje. I bolje je tako

U proteklih 15-ak godina došli smo do trenutka u kojem je FIFA od simulacije nogometa postala simulacija kapitalizma i pokazala korisnicima — a ne zaboravite, ključna demografija igrača takvih naslova su dječaci od 12 do 15 godina — kako zapravo uspjeti u životu.

Ne možeš riješiti problem koji je pred tobom, teško je doći do pobjede? Nema problema, plati i to je riješeno. Želiš do cilja doći brže, bez muke i truda koji će te izgraditi kao osobu? OK, plati i to je riješeno. Što je sa suparnikom koji nema takve uvjete? Ništa, pobijedit ćeš ga 11-0, tko ga šljivi.

Matej Kačan: Božić, Terminator 2

Prvo je sve iznenadio time što je ostao u Zadru. Sad iznenađuje time što je postao još bolji

Božić, Jusup i Zadar tako su još jednom pokazali da su idealan spoj. Zadar opet u rukama ima oružje masovnog uništenja, čovjeka koji dalmatinskog velikana može povesti do novog rezultata, a sebe do dosad neslućenih razina dominacije u regionalnom i domaćem okruženju.

A zadarski Terminator dobio je jednu novu značajku koja bi mogla učiniti presudnu razliku u onome što bi mogao ostvariti na nekim višim stepenicama jednom kad se otisne iz Krešina doma i Jupinih skuta.

Mihovil Topić: Rodri je zaslužio Zlatnu loptu

On je ove godine bio najbolji igrač na svijetu

U protekloj godini tih tisuću malih stvari nitko nije radio bolje od Rodrija. On je bio centralna figura najbolje momčadi na svijetu; on ju je pokretao rješenjima koja je pronalazio. Guardiola je svoj sustav gradio oko njega, a on je briljirao i u napadu i u obrani. Svojim je dodavanjima davao ritam napadu, povezivao je linije i čuvao posjed bolje nego itko drugi na svijetu, iako je bio pod konstantnim pritiskom. Istovremeno, svojim pokrivanjem prostora, čitanjem igre i oduzimanjem lopti štitio je City od kontranapada i kontrolirao prostor u kojem je njegova momčad najranjivija.

Nije slučajno da je Rodri odigrao najviše minuta prošle sezone i nije slučajno da je City izgubio tri uzastopne utakmice ove sezone baš onda kad je Rodri odrađivao suspenziju zbog crvenog kartona. Rodri je ključni kotačić momčadi koja je prošle sezone bila najbolja na svijetu i jedini za kojeg Guardiola nema zamjenu.

Saša Ibrulj: U Švedskoj, spektakl

Allsvenskan je danas liga kakvu bi mnogi poželjeli

Allsvenskan se umjesto Europi i suvremenom nogometu okrenuo sebi i svojoj kulturi. Umjesto stvaranja televizijskog proizvoda — iako je i medijska pokrivenost lige gotovo savršena — Allsvenskan je svoj nogomet pretvarao u iskustvo posjete stadionu. Klubovi su počeli jednako prioritizirati ono što se događa oko terena koliko i ono na terenu.

Usto, klubovi po zakonu ne mogu biti u privatnom vlasništvu više od 49 posto, što znači da većinom njih upravljaju članovi, odnosno navijači. To je ljudima stvorilo dodatni osjećaj pripadnosti u odnosu na većinu klubova u Europi; najednom su im lokalne momčadi i zajednički odlasci na stadion postali važnim dijelom obiteljskog života.

Bernard Jurišić: Monopolističko licemjerje

Klubovi koji su uništili hrvatski sport sad bi ga spašavali

Izreći javno, bez srama i neugode kako je “stečaj Cibone sramota cijelog društva” samo je dokaz koliko je duboko u svijest mnogih koji rade u hrvatskom sportu penetrirala ta bolesna ideja o komprimiranju čitavog jednog sporta u jedan privilegirani, monopolistički, ‘nacionalni’ klub. U ovih 25 godina postojale su dvije sportske Hrvatske. U jednoj ste živjeli vi, osnivači Udruženja, u drugoj su životarili svi ostali. I sad ćete, kao, vi spašavati hrvatski sport? Vi ćete sad oko sebe okupiti one koje ste tri desetljeća gazili, otimali im igrače i trofeje, smijali se njihovim suzama, gurali ih u blato i pravili budalama. Vi ćete ih povesti u bolju budućnost?

Da, hrvatski sport je u problemima i treba ozbiljnu, temeljitu i stručnu reformu. Hrvatski sport treba ozbiljnu, temeljitu i stručnu pomoć i države i gospodarstva. Ali zadnji koji bi trebali predvoditi reformu i tražiti pomoć su oni koji su ga tri desetljeća nemilosrdno uništavali podvaljujući svoje privatne klubaške interese pod nacionalne.

Juraj Vrdoljak: Jogurt, japanke i titula

Nakon 19 godina Hajduk je jesenski prvak. Što sad?

Klub je ove sezone na “japankama i jogurtima” uknjižio tek malo manji iznos od onog koji je Dinamo uprihodio na svom dosadašnjem europskom putu u Konferencijskoj ligi; nije teško zamisliti koliko bi, s ovakvim brojkama mimo terena, klub zaradio u istoj situaciji, sve i da ne prokrči svoj put do bogatstava nove Lige prvaka. I koliko bi jednostavniji manevarski prostor u reinvestiranju tih sredstava imao u daljnjem podizanju renomea i održavanju razine rezultatskog uspjeha.

Dotad će najveći benefit puta koji je Hajduk odabrao biti činjenica da on nije lak i da ne postoji čarobni štapić kojim se toliko iščekivana pojačanja mogu dovesti prvim letom. To ne znači manjak ambicije, dapače; letvica očekivanja sad je postavljena na ultimativnu razinu prohtjeva po kojoj uprava mora izgraditi šampionsku ekipu s i dalje limitiranim fondom i povećalom čak i na njemu.

+ bonus

Fotka godine: Naprosto Hajduk

Hajduk na kraju nije pobijedio PAOK, iako je prema prikazanom pobjedu zaslužio, ali u Splitu sve gori.

Stadion rasprodan do posljednjeg mjesta, rekordne brojke pretplatnika i članstva, odličan start u prvenstvu te ono što se lijeno trpa pod egidu ‘euforije’, a zapravo to uopće nije. Jer ona ‘tradicionalna’ hajdučka euforija, znamo to, ona je koja se brzo napuše i još lakše ispuše; to je ona euforija iz uobičajenog narativa o europskim pretkolima, domaćim derbijima i Velikoj gospi. A ovo je nešto drugo.

Nazovite to energijom, odanošću ili kako god hoćete, ali riječ je o nečemu puno postojanijem. Nečime što zahvaća i obuhvaća jače, dublje i šire kad imate klub koji ljudi u punom smislu riječi doživljavaju kao ‘svoj’ — i nema zapravo ničeg pretjerano ‘ludog’ u tome. Ovo je naprosto Hajduk. Jednu malu sličicu Splita na dan utakmice uhvatio je Pixsellov Ivo Čagalj s balkona ove gospođe koja je izašla pozdraviti korteo koji se kretao prema Poljudu.

A sad, Slaven Belupo.

Heroj godine: Veliki Tin Srbić

Tin Srbić osvaja medalje na najvećim natjecanjima — Svjetskom prvenstvu, Olimpijskim igrama, Europskom prvenstvu, Svjetskom kupu — a najbolje čega se mi možemo sjetiti da to popratimo budu obične vijesti i uvrštavanje pod egidu Heroja dana onda kad zasja najblještavijim sjajem i dođe u kratkotrajni fokus javnosti.

Pa onda još jašemo na notornoj činjenici da, zamislite samo, Hrvati zapravo ne haju za njega nego samo za njegove medalje. Pa onda po medijima uslijedi već ustaljeni niz priloga u kojima Srbić priča o tome kako je odselio od staraca iz Dubrave, iznajmio si stan na Peščenici i kupio Renault Clio, u kojima priča o Dinamu ili o bilo čemu što može dospjeti u atraktivan naslov, a najmanje o gimnastici, sportu koji voli i u kojem je svjetska elita.

Da se razumijemo, ne predbacujemo mi ovdje niti zamjeramo nešto nekome drugome — to bi bilo licemjerno — nego prvenstveno sebi. Ima tu nečega što bi se moglo nazvati “novinarskom dužnošću”, možda ispravnije i grižnjom savjesti, ali činjenica je da Tin Srbić osvaja te medalje u sportu s ogromnom tradicijom i jakom konkurencijom, ali sportu koji, barem u Hrvatskoj, nitko živ ne prati niti o njemu zna bilo što osim najosnovnijih stvari.

Dobro, nemojte ovo uzeti baš doslovno, ali znate na što mislim. Za većinu nas, nemojmo se lagati, gimnastika je — ako uopće nešto jest — ono čime su nas gnjavili na tjelesnom kad smo samo htjeli naganjati loptu. Nemali broj nas ima i nemile uspomene na lomljenje po spravama, zapinjanje za kozlić i ismijavanje vršnjaka.

I tako, dok se mi okupiramo Arsenalovim i Barceloninim izgubljenim bodovima u borbi za titulu ili početkom NBA playoffa, dok očajavamo zbog Hajdukove i Osijekove igre ili likujemo zbog Dinamove ili Rijekine, on tamo negdje u Turskoj osvaja zlatnu europsku medalju na preči. Nakon dva srebra na europskim prvenstvima, sad ima i zlato. Čovjek osvaja medalje praktično gdje god da se pojavi.

Mi smo konzumenti, možda smo usto i pravi navijači, a Tin Srbić je prava, istinska sportska veličina.